Zvonki dječji smijeh odzvanja hodnicima dječje bolnice dok guram autić u kojem sjedi moja dvoipolgodišnjakinja. Srce mi je prepuno radosti dok gledam njezinu plavu kosicu skupljenu u visoki repić i male ručice koje čvrsto drže upravljač. Već je prava djevojčica i uživam s njom razgovarati, jer me pozorno sluša i razumije.
Tada je neopisiva bol razdirala moje majčinsko srce
Zaustavljam na tren autić i ljubim njezine mekane obraščiće. Čini se da i ona uživa u trenutku nježnosti – ne govori ništa, zatvara oči i prešutno odobrava moju potrebu za kratkom stankom. Prije samo dvije i pol godine neopisiva je bol razarala moje majčinsko srce. Tek sam rodila svoje blizanke, grudi su mi bile prepune mlijeka i to toliko da jedna od mojih beba nikako nije mogla dojiti. Mučile smo se toga dana bez prestanka, ali nije nam uspijevalo. Gorke suze i prigušeni jecaji miješali su se s kapljicama tople vode u tuš–kabini našeg apartmana na odjelu babinjača. Osjećaj nemoći i poraza potpuno me razdirao. Moje transformirano tijelo nakon poroda i grudi koje su nabujale do nevjerojatnih dimenzija bile su velika prepreka hranjenju mojoj sićušnoj bebi. Nisam to mogla prihvatiti. Bila je toliko malena i htjela sam je utješiti i smiriti njezin histeričan plač, ali nisam mogla.
Obrisala sam suze ručnikom, izišla mirna iz kupaonice i posvetila se svojoj dragoj cimerici koja je imala neke druge brige sa svojom bebom. Bila sam tu za nju, kao i danima prije toga. U njezinim očima bila sam jaka i već iskusna majka koja s lakoćom rješava sve svoje probleme. Svojoj cimerici sam tada bila utočište i podrška. Toga dana čudesno je krenulo i naše dojenje. Doskočila sam problemu prepunjenosti dojki. Moja beba ponovno se hranila na mojim prsima. Pao mi je teški kamen sa srca. „Eto vidiš“, komentirala je moja draga cimerica, „ti imaš problem, ali ti odmah i riješiš problem.“
Uskim hodnikom prelijeva se bol i utjeha
Tada je ta lijeva dojka zbog navrlog mlijeka bila bolna i tvrda. Bila je to inače „njezina“ dojka, iz nje je najčešće dojila. Nakon dvije i pol godine, više ne dojim. Ali ta ista dojka jednako je tvrda i uvećana, s laganim povremenim osjećajem žarenja. Ovoga puta, nažalost, kao posljedica bolesti.
Moja djevojčica okreće upravljač svoga vozila i ulazimo u našu sobu. S obzirom da sam ja imunokompromitirana, same smo u sobi. Uskim hodnikom naša je soba povezana sa susjednom sobom iz koje dopiru tihi jecaji neke žene. Njezine bolne jecaje presjeca neutješni plač tek rođene bebice. Bol te majke momentalno se izlijeva u moje srce i dotiče sve one razine ranjene duše koje sam i sama iskusila. Znam da je malo što i malo tko sad može utješiti. Ipak, dobivam neopisivi poriv da prijeđem granicu privatnosti koju inače jako poštujem. Prolazim zajedničkim hodnikom i ulazim u njezinu sobu. Moja me djevojčica slijedi. Prizor koji sam ugledala znatno je miliji od pretpostavljenog. U polutami sobice prelijepa mlada majka drži svog novorođenog sinčića u naručju. Prilazim joj, grlim je i ljubim njezinu dugu crnu kosu spletenu u nebrojeno mnogo sitnih pletenica rasutih po golim ramenima. Osmijeh joj je momentalno ozario uplakano lice. „Hvala Vam“, tiho je izustila.
Isusu je već sve poznato
Ranije toga istoga dana fiksirala sam Isusovo lice dok sam bila na ultrazvučnoj kontroli dojki. Znam da nije dobro, ali to su samo medicinske činjenice. Onaj u kojeg netremice gledam pruža mi ruke i smiješi mi se. Govori mi da se ne bojim. On je moj pravi Liječnik duše i tijela i Njemu je sve već poznato. On je jači od svake bolesti. Strpljivo stoji iza moga liječnika i promatra svaki njegov pokret.
Predajem Mu toga trena svoju bolest, sve svoje brige i još čvršće Ga stišćem za ruku kao dijete.
„Nikako nije dobro. Bolest je u znatnoj progresiji i trebate što prije promijeniti terapiju kako biste pokušali držati bolest pod kontrolom“. Liječnik je zabrinuto odmahivao glavom, a ja nisam mogla suzbiti osmijeh. Moj duh klikće od radosti!
Izlazim iz ordinacije sretna i srca prepuna. Na povratku do dječje bolnice, u kojoj me nestrpljivo čekala moja djevojčica, a iz koje sam privremeno otišla radi svog pregleda i terapije, kratko ulazim u crkvu i zahvaljujem svom Gospodinu i Majci Mariji. Predajem Njihovim Presvetim Srcima svoje kćeri, svaku pojedinačno, i zahvaljujem im na silnim milostima. „Evo me, Gospodine, tu sam. Potpuno sam Tvoja, svoj život Tebi predajem. Ti si Kralj čitavoga moga bića, duše i tijela. Sve Tebi pripada. Totus tuus, Isuse.“
Polažem svoj život iz ljubavi prema Tebi
Sad znam da mi ni jedna bolest, ni jedna treća sila ne može oduzeti život. Ti si mi dao tu vlast da sama položim svoj život za ovce koje još nisu u Tvom ovčinjaku, a do kojih želiš da dopre Tvoj glas i da ih dovedeš u svoje stado, da postane jedno stado i jedan pastir. Ti si mi dao vlast i da ponovno uzmem svoj život natrag. Nitko mi ne može oduzeti život i nitko mi ga ni ne oduzima nego ga sama polažem iz ljubavi prema Tebi. Zato me i ljubiš. Zato i izlijevaš more svoga milosrđa na mene. Zato me toliko i blagoslivljaš. Polažući svoj život za druge, ponovno ga zadobivam.
Hvala Ti što mi otkrivaš da Ti je svaki život vrijedan. I što mi govoriš da što Bog očisti da ja ne zovem nečistim. U Tvojim su očima svi ljudi jednaki i svima daješ jednake prilike za spasenje. Kakav li sam onda ja licemjer ako sudim, osuđujem, podcjenjujem ili odbacujem? Ako u svakome čovjeku ne vidim ono dobro, ono božansko? A puno je toga u svakome.
Gurajući taj autić hodnicima odjela dječje bolnice na kojem smo već nekoliko dana smještene, svjesna sam božanske prisutnosti u meni koja ljubi svoju malenu kćer svim svojim bićem, radosno, apsolutno i bezrezervno, ne umanjujući činjenicu da sam teško bolesna i da su to možda zadnje uspomene koje će ona imati na mene na ovome svijetu. Ali potpuno sam mirna i bezbrižna. Jer ona je Njegova. Oduvijek je i bila.
Tea Perović – Žena vrsna
Foto: TeiTo
