Uskim putem prema Nebu

Počela sam gledati svoje postupke ne kritički nego kroz konstantan ispit savjeti. Ispit koji ne osuđuje nego poziva da stari život isperem sa sebe. Da kleknuvši u ispovjedaonici zbilja kleknem pred Gospodina i molim Ga kako za oproštenje grijeha, tako i za bolju sebe. Njemu sličniju.

38

U zadnje vrijeme nekako mi pod ruku dođu tekstovi o ispovjedi, o ispitu savjesti, razmatranja o težini, a i posljedicama grijeha. Moram priznati da sam u tome otkrila mnogo toga što mi je bilo nepoznanica. Naučila sam kako grijeh vuče dalje druge grijehe, kako se odražava na osobama prema kojima smo griješili… Ostaneš zabrinut i zapanjen.

Nekako sam uvijek grijeh zaboravljala čim bih ga ispovjedila, točnije zaboravila bih na štetu što sam možda prouzročila ljudima oko sebe. Zaboravila bih da svjedočim djelima, a ne samo riječima.
Zaboravila bih da me moja djeca POMNO promatraju i da, koliko god sam željela pokazati svetost kao ideal u našim životima, zaboravila sam pokazati raskajano srce. A u mom životu daleko više ima prilika za pokazati raskajano srce nego svetost.

Grijeh propusta u svakodnevici

Nekako su se ove misli u meni utaborile i počela sam gledati svoje postupke ne kritički nego kroz konstantan ispit savjeti. Ispit koji ne osuđuje nego poziva da stari život isperem sa sebe. Da kleknuvši u ispovjedaonici zbilja kleknem pred Gospodina i molim Ga kako za oproštenje grijeha, tako i za bolju sebe. Njemu sličniju. Da me oslobodi od svega sto me koči da putem svetog bračnog života i majčinstva stupam hrabro i odgovorno. Da to nisu samo aspekti mene nego sjeme koje mi je Gospodin povjerio i za koje očekuje da umnožim plodove. Netko dvostruk, netko stostruk…

I tako sam počela primjećivati grijeh u situacijama koje sam olako prihvaćala. Morala sam spoznati grijeh propusta kad odbijam igrati se s djecom, kad propustim iskoristiti baš zgodnu situaciju da Mihaela nešto novo naučim. Da griješim kad poletim za obvezama, a ne zaustavim se ujutro prikazati dan Gospodinu, posvetiti svoju djecu Majci Božjoj. Zazvati blagoslov na njihove male glave. Ispuniti prostore njihove duše milostima izmoljene molitvama njihove majke. Podignuti pogled Nebu i zamoliti da Gospodin upravi našu terapijsku igru i da dam prostora Duhu Svetom u svim tim aktivnostima.

Trenutci za Gospodina

Primijetila sam grijeh propusta da mi molitva bude poput disanja, spontana i prirodna. Da se ne moli samo u neko doba dana nego da srce nastavi i kad usta zašute. Da molitva bude način života.
Kad sam to stavila ispred sebe, samo su izronile tolike sekunde i minute potpuno slobodne da svratim misao na Gospodina. Da, izronile su jer bile su potopljene mislima koje niti su me obogaćivale niti mijenjale na bolje.

Dok se vozimo na terapije da pozovem Gospodina da upravi talente i vještine terapeuta, da ga obdari strpljenjem i shvaćanjem djeteta ispred sebe. Da se terapeut okoristi znanjem i sposobnostima za dobro djece s kojima radi.
I naravno, da im Gospodin uzvrati stostruko. Da  se spomene njihovog vremena i truda posvećenog našoj djeci. Mene da rasvijetli da razlikujem dobro od lošeg, da prepoznam što je zbilja najbolje za mog sina. Da budem poslušna savjetima terapeuta kad dobijemo zadatak i nove smjernice za rad i da ih vjerno i dosljedno izvršavam. Da tu jednostavno nema mjesta lijenosti. Nema mjesta biti mama za poslije.

Mnogo sam toga shvatila, a tek po površini malo sastrugala. Tek malo savjest olakšala. Zbilja su uska vrata i put Gospodnji, ali jedino taj put može učiniti me boljom. Donijeti dobro mojoj djeci. To je jedini put prema Nebu. Plemenit i dobar je to put. Put po kojem je Majka Marija ostavila duboke tragove da je pratiš.

Ruža Đurić – Žena Vrsna

Pročitajte i druga razmišljanja Ruže Đurić.


Foto: Pixabay.com 

Print Friendly, PDF & Email
In this article