Kažu kad duša nakon smrti ode Gospodinu, sotona uvijek izvadi bilježnicu i jasno i glasno iskaže sav popis naših gluposti u kojima smo mu popustili. Pa nas optužuje: Vidi, tad i tad je bio takav i takav- učinio to i to. A Marija, to Božje ognjište blagosti i milosrđa, nas istovremeno zagovara. Naša Mama – braniteljica kršćana – posreduje za nas. Ona, naša odvjetnica kod Gospodina.
Treba samo uvijek moliti, nositi škapular i vjerovati
Dok sam bila djevojčica, desetak dana prije smrti mog pradjeda, došao je njegov brat nadbiskup i stavio nam škapular – pradjedu, baki, bratu i meni. Tom prilikom je rekao da onome koji bude nosio škapular do kraja života i molio jednu molitvicu svaki dan, makar i bio najgori razbojnik, Marija će pomoći spasiti dušu. Ja sam ga onda još jednom upitala: Kako to, zar i najgori razbojnik? On je ponovio: Treba samo ustrajati moliti, nositi i vjerovati. Vjerujem da baš u toj ustrajnosti leži odgovor na meni tada neobično obećanje.
Svakome tko ustraje u molitvi Majci, Marija će pomoći da odustane od zla. Gospa će ga, upravo jer joj se svjesno i slobodnom odlukom preporučio u zaštitu, pomagati da se od zla puta odvraća. Ma koliko lutao.
Zle sklonosti na kojima se lomimo
Postoje neke zle sklonosti na kojima se vjernici lome čitav život. Možda su one dio teškog temperamenta. Nešto jako u nama nas pritišće i ne da nam othrvati se grešnoj sklonosti. A Bog u svojoj ljubavi, dopušta da se borimo, da ustajemo. Ne dokrajči odmah našu trsku, nego nam daje vremena strpljivo dok ne dođemo opet k Njemu.
Čini mi se, pušta nas, baš kao što dobar otac pušta svoje dijete dok uči hodati, da nekad i padnemo. Jer kad bismo dijete čitavo vrijeme držali za ruku, ne bi se osamostalilo.
U kući dobrog Oca uvijek smo sin razmetni
Iako Boga možda bole naši padovi, u svojoj neograničenoj dobroti samo čeka naš povratak. Želi nas opet podragati. Želi biti milosrdan Bog. Očekuje naš slobodan pristanak da Mu se vratimo. U kući dobrog Oca svi smo mi sin razmetni. A razmećemo se ovim ili onim. Kako tko.
Ova zemlja je krcata grešnicima
Znaš on to i to. I ona je takva. I ona je jednom to. I tako. I ono su učinili. (Kažiprstom) Pogledaj kako se… Koliko oni imaju… Vidiš, nisu to i to. I takvi su. I to su, i to su. I to su učinili.
Znam ja njega. I ona nju. I njega on. Nju oni. I svatko svakoga. I sebe sami. Optužujemo. I svuda posvuda, ova zemlja je zapravo puna, prekrcana, puna puncata
Grešnika.
Onih koji rade propuste.
Onih koji kradu. Koji kradu, ali vide samo drugoga da krade. I koji bludniče ili su bludničili, a upiru prstom u one druge koji bludniče. I koji su prepametni, a misle da oni tamo njima pametuju. I koji psuju, a čuju tuđe psovke i gade im se psovači. I onih koji viču, a čuju samo kad se na njih viče. Viku. Ova zemlja je puna onih koji propuštaju napraviti Dobro.
Ova zemlja ima veliku perspektivu biti Edenski vrt, a zapravo je samo dolina suza. I svatko svakoga, oni nekoga, njih, oni, ne znaju, znaju, nitko nikome, svatko…
Sotona nas na to nagovara. I takvi smo uvijek jer nas je prevario. Jer smo mu povjerovali i kliznuli.
Ono čime smo gađali brata svoga, vrati nam se kao bumerang i pogodi nas
Nakon što smo sagriješili, nakon što smo vadili drvca iz očiju naše braće, a grede u svojima nismo vidjeli, može doći sljedeća faza. Ono čime smo gađali brata svoga, vrati nam se kao bumerang i pogodi nas milosna spoznaja vlastite grede. Otvore nam se oči i progledamo da smo bijedni. Vidimo istinu o sebi.
Potpuno ćemo to na kraju života spoznati kada umine ovo prolazno i pokažemo se bez uvijanja takvi kakvi jesmo pred Božjim svjetlom. No, netko će po milosti Božjoj i ranije spoznavati vlastite manjkavosti.
Sotona će nas uvijek uvjeravati da smo krivi, da nismo dostojni prići i moliti milosrđe
Sotona, taj otac laži, uporno nas može uvjeravati da smo krivi, da nismo dostojni prići i moliti milosrđe. On će sve učiniti da ne vapijemo ufajući se u Božje milosrđe jer smo sagriješili. Da umjesto toga zaglibimo u samosažaljenju, očaju, tjeskobi, sramu.
Pa će nas topiti u kojekakvim optužbama, računajući na našu oholost jer zna nam slabe točke i nastojanje da budemo perfektna djeca Božja.
Postat ćemo sveti kad prođemo ranjivi zemljom raskajano žudeći za Milosrđem
A Bog nas voli upravo uobičajeno ljudski nesavršene, On zna našu ranjivost. On nas voli ranjive, ne perfektno postrojene. On računa na naše ljudske nedostatke i takve nas upotrebljava. On zna da ćemo postati sveti tek kad prođemo ranjivi zemljom raskajano žudeći za Milosrđem.
Uvijek besprijekoran katolik
Sotona govori: Da bi bio Božji, moraš biti besprijekoran katolik. Potom nam zamagljuje pogled na naše grijehe i upire prstom u tuđe. Čini se naoko da postajemo besprijekorni. Sve to unutra, u boju naših misli. U lukavoj igri premještanja uloga.
Nakon što nas je držao u svojim mislima postavljene samima sebi visoko na ljestvici vrlo dobrih katolika, započinje lukavo odvratnu igru premještanja uloga. Kako bi čovjeka mučio, isti taj demon oholosti, koji je pokušavao uvjeriti u to da smo bolji katolici od drugih, sada nas strmoglavljuje i ne da nam u poniznosti zavapiti za milosrđem.
Toliko puta se ne smije padati
Nakon padova nas tjera da mislimo da smo prejadni i nevrijedni, ali toliko da ne možemo ni ustati, ne zaslužujemo ni poželjeti biti bolji. I tada blokira našu želju da opet ustanemo i krenemo nabrajajući nam krivnje koje smo učinili do tada. Govoreći da ne zaslužujemo više biti djeca Božja. Da se toliko puta ne smije padati. Da sablažnjavamo.
Otac laži nam nameće krivnju pokušavajući nas ostaviti da tonemo u prosječnosti
Koristeći možda i istinite tvrdnje o našoj grešnosti, samo bez vjere u Božje milosrđe, otac laži nam nameće krivnju pokušavajući nas ostaviti da tonemo u prosječnosti. Jer mi ionako ne možemo biti bolji. Ili nismo vrijedni. Ili smo s druge strane, vrlo slično, a naoko različito, u ranijem stadiju dok osuđujemo bližnje i lebdimo na sapunici naše oholosti, već predobri kao sveci na svetim slikama. Svakako puno bolji od drugih. Sve samo da ne potražimo milosrđe. Tako on laže ugađajući našem egu dobrog katolika.
Ponizna duša ne analizira
Kažu da poniznima ništa ne može. A ponizna duša ponaša se kao malo dijete. Kada padne, ona pogleda u svoje rane, obriše krv i kaže: Žao mi je, smiluj mi se, pomozi mi. I s molitvom Isuse, ufam se u Tebe, ne zadržava se na analizama svojeg jada, nego ustane i krene dalje.
Gospodin voli opraštati. On duboko ljubi svog grešnika. Dolazio on s ove ili one strane, iz bezdana nepovjerenja, ili s visina samouvjerenja da smo sveti. On nas ljubi i čeka, očekuje u vlastitoj kući već raširenih ruku u zagrljaj.
Mi smo narod paše Njegove
Plaćeni smo cijenom prevelikom, krvlju Božjeg Janjeta. Mi smo narod paše Njegove, budimo odvažni.
Trudimo se ne griješiti, a kada padnemo, obrišimo koljena isprikom, i što prije ustanimo i hitro krenimo dalje u trku. Jer ratnici smo Božji. Ne priliči dugo stajati na mjestu i oplakivati svoje rane.
Uvijek hodaj naprijed i uvijek gledaj gore
Tko ne napreduje, nazaduje. Bog nas treba, što brže ustanimo i krenimo. I kako bi rekla službenica Božja Chiara Lubich (pokazujući prstima podsjetnik kao znak pištolja) – uvijek hodati naprijed i uvijek gledati gore. Hrabro, brate kršćanine! Želim ti dobar boj!
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Lisa Fotios – Pexels
