Uprava jednog velikog sveučilišta nedavno je prikupljala podatke o uspješnosti svoje nove inicijative. Podijeljene su ankete, a od ispitanika se kroz različita pitanja tražilo da izraze svoje „osjećaje“ vezano za obrazovni program sveučilišta. Naime, po izražavanju „osjećaja“ nikakva kontroverza ili pak neslaganja ne mogu uslijediti. Ako o nečemu dobivamo saznanja kroz kategoriju „osjećaja“, tada ne možemo imati argumente za eventualnu raspravu. „Osjećaji“, makar vrlo nestalni tj. podložni promjenama, apsolutni su. Ili su prisutni ili nisu.
O ukusima se ne raspravlja
Kao što kaže stara latinska poslovica: De gustibus non est disputandum – O ukusima se ne raspravlja. U svijetu „osjećaja“ nema sredine. Nema nikakvog općeg pravila osim: „Da, ‘osjećam’ se tako“ ili „Ne, ne ‘osjećam’ se ovako.“ Recimo da vam netko kaže: „Dozvoli da te uvjerim kako je pivo za koje tvrdiš da je izvrsno zapravo jedva nešto malo bolje od podgrijanog pudinga od limuna.“ Vaš odgovor bi i dalje ostao isti: „To pivo mi se ipak najviše sviđa.“
Društvo koje ne misli dovelo je do relativizma
Glagol „osjećati“ na brojnim je mjestima zamijenio glagol „misliti“. Na prvi pogled se čini kao da su ova dva glagola sinonimi. Ali ako ih malo bolje sagledamo, oni se toliko značajno razlikuju da njihova zamjena u uporabi ukazuje na društvenu promjenu. Društvo koje „osjeća“ nije društvo koje „misli“. Obje ove riječi imaju svoje specifično značenje. Pripadaju zajedno, ali u točno određenom poretku. Naši osjećaji su (ili bi barem trebali biti) u službi naših misli, ali su i sami po sebi dovoljno realni na svom mjestu u poretku stvari.
„Osjećati“ je glagol koji koristimo kako bi prenijeli svoja nagnuća i želje. On se odnosi na ona kretanja naše duše koja su povezana s našim tijelom. Stoga kažemo: „Osjećam se bolesno“, „Ljut sam na Karla“ ili „Smijem se Ani“. Ali nije dovoljno obavijestiti nekoga o svojoj bolesti, ljutnji ili veselju. Isto tako trebamo znati jesu li ti osjećaji razumski prihvatljivi ili nisu u okolnostima u kojima su se pojavili. Moguće da jesu. A ako je tako, tada oni ne ukazuju samo na to kako se „osjećamo“, već ukazuju i na to da su upravljani našim razumom. Nadalje, to također implicira da je naš razum određen mjerilom koje nije subjektivno. To mjerilo nije nastalo na temelju nečijeg interesa.
Osjetila su potrebna da nam služe
Aristotel je i dalje autoritet po ovom pitanju. Naše znanje je senzoričko. Mi „osjećamo“ bol. Dodirujemo nešto što je toplo. Njušimo neki odbojan miris. Kušamo sol u salati. Čujemo i primjećujemo „muljanje“ ili pak šalu u priči koju nam je Hrvoje ispričao. Bez tih senzoričkih sposobnosti ne bismo mogli znati sve ove stvari s kojima se svakodnevno susrećemo. A opet, osjetilo mirisa ne zna samo po sebi što miris jest ili kako se isti razlikuje od okusa. Zahvaljujući umovima koji nisu samo puki nastavci naših senzoričkih sposobnosti, mi znamo što zapravo znači omirisati, čuti, dotaknuti, okusiti. U nama istovremeno mogu postojati ovi različiti aspekti.
Bez razuma, naša nagnuća upravljaju
Još jedna stvar koju brzo uočavamo o nama samima jest da su naše senzoričke sposobnosti podložne
našem upravljanju. U stanju smo spoznati zašto imamo ove sposobnosti. Shvaćamo da možemo biti previše ili pak nedovoljno ljuti. Svaka od tih sposobnosti ima svoju odgovarajuću svrhu zahvaljujući kojoj ih možemo smjestiti na pripadajuće mjesto unutar svojih života. Metodom pokušaja i pogrešaka, čineći prave stvari ili krive stvari, postajemo kreposni ili pak zli. Privikavamo se na okolinu prema načinu na koji koristimo svoje senzoričke sposobnosti. Naš karakter se ljudima očituje kroz uobičajene načine na koje komuniciramo s njima. Nit vodilja našeg moralnog funkcioniranja vrlo brzo ispliva na površinu kroz naše svakodnevno djelovanje. Vladaju li naša nagnuća nama ili mi vladamo njima?
A što ako ona vladaju nama? Čini se da je naš razum usmjeren ka krajnjem cilju, dobru koje nije proizvoljno. Drugim riječima, naša nagnuća su potencijali koji traže vodstvo razuma. Prema tome, njihovo korištenje na dobro ili loše proizlazi iz krajnje svrhe koju nam naša inteligencija pruža kako bismo na osnovu toga donosili odluke te birali životne putove.
Stoga, ako su nam umovi izopačeni, takva će, po svoj prilici, biti i naša nagnuća. U tom smislu je i prijelaz iz društva razuma u društvo „osjećaja“ posve razumljiv. Društvo koje daje prednost osjećajima nauštrb razuma jest društvo u kojem se nastanio nered te postao uobičajen i legaliziran.
Staviti osjećaje pod kontrolu razuma
Osoba ne može biti dionikom civiliziranog svijeta, a ne imati „osjećaje“. Civiliziranost znači u slobodi staviti „osjećaje“ pod kontrolu razuma. Ali to također znači upravljanje naših nagnuća prema krajnjem dobru koje sve ostalo dovodi u red. Kad se nagnućima daje prednost, ona tada mogu postati sofisticirani „razlozi“ koji će zamijeniti razum. A kad se ova zamjena dogodi, to je zato što namjerno udaljavao svoj um od njegove prave svrhe.
James V. Schall, S.J. – Thecatholicthing.org
Prevela: Katarina Vudjan
Foto: Brandon Morgan – Unsplash
