Vodimo djecu svugdje i tako mijenjajmo svijet odraslih

Djeca nemaju što tražiti na finim mjestima za odrasle ljude. Ona stvaraju nered. Zar ne? E, ne! Pravi nered je u glavama odraslih. Ovaj svijet treba djecu da nauči nešto od njihove jednostavnosti, a to je život bez predrasuda.

294

Hajmo voditi djecu svugdje: u dućan, mesnicu, pekaru, kazalište, na misu, u restoran, u tiskaru, na trgove, a ne samo u parkove, jer ovo je i njihov svijet!

“Djeca su Vam baš mirna i mlislila sam da će napraviti nered kada uđu”.

Da, ljudi moji, ovu iskrenu rečenicu ljudi smatraju velikim komplimentom za našu obitelj, ali meni zvuči kao: “Djeca ovdje nisu dobro došla, jer je ovo skup za fine ljude, a ne ljude-divljake. A to su većinom djeca.”

Danas sam ju dva puta od različitih ljudi opet čula.

Odat ću Vam jednu tajnu – najveći nered je u glavama odraslih. I to mi zaista dođe da kažem, čisto istine radi, umjesto da se zahvalim na prekrasnom komplimentu. Nažalost ili možda hvala Bogu (ne znam, ali znam), nisam osoba od brze reakcije, pa evo kroz pisanje proživljavam sve te situacije…

Danas smo najprije bili na nedjeljnoj Misi, a zatim na božićnom sajmu zatvorenoga tipa.

Prvo ću se osvrnuti na Misu: Zaista nije lako s 5 malenih mačića i sa 6 tim pod srcem, u debelim zimskim jaknama, stajati na Misi, nositi, maziti, slušati, ušutkivati, objašnjavati i to sve tako da ne ometamo druge ljude i da izgledamo kao da smo muž i ja došli potpuno sami. Trudimo se ne ometati našu braću i sestre u molitvi i pravimo se nevidljivima.

Da, to je žrtva u slavlju!

I ne uspijemo uvijek sve to odraditi savršeno, jer tu je i 5 različitih ljudi sa različitim osobnostima i potrebama.

Ponekad smo poslije Mise tako sretni i puni pohvala za njih, a onda bude ona nedjelja kada smo cijeli dan pod dojmom njihovog ponašanja. Ali ono što je bitno u tome svemu je razlika u pogledu na Misu kod djece i odraslih. Puno sam čitala na društvenim mrežama i čula u živo, čak i od ljudi koji kažu da su vjernici, da su im mrske ove 3 stvari na Misi:

Sveta voda, jer “svi tamo umaču prste”, lemuzina, te pružanje ruke.

Kod ove prve i treće stvari uzrok se nalazi u strahu od bakterija. Kod ove srednje ne znam što se sve u glavama kršćana događa. Ali ovo je taj nered o kojemu govorim. Odrasli imaju potrebu neprestano sumnjati u dobro i očekivati na svakom koraku nekog neprijatelja koji samo njih čeka da ih napadne ili omete u nekom “dobrom” naumu.

Ono što je djeci najdraže na misi su: Sveta voda kojom se križaju i klanjaju (iako većinom naopako, ali od srca). Novčići u ruci djeteta koji u padu ponekada promaše  košaricu pa se skupljaju i dižu s poda, a dijete ih poslije još čvršće stisne u šaci i sa žarom trči, ako treba, po cijeloj crkvi za dječakom koji nosi košaricu. Ponekada poslije vuče tatu za rukav i moli za još novaca koje bi ubacilo u košaricu. A ono što baš jako voli i zbog čega se osjeća važno, priznato i ljubljeno je – pružanje ruke odraslima. Malo se posrami, ali je uvijek osmijeh na licu dok gleda u pod.

Toliko bračnih parova, toliko ljudi, žena, muškaraca…ali nema djece

Eh da, poslije, na božićnom sajmu, ušli smo u neki dio s nakitom. Djeca znaju da ne smiju ništa dirati, smiju samo gledati. Mušku djecu to ionako ne zanima previše pa se dosađuju, počnu brojati na prste ili se tiho i interno zadirkuju. A djevojčica se srami i drži uz velikog tatu. Tu smo bili nekih 5 minuta dok nisam izabrala nešto za jednu dragu osobu, a onda dolazi onaj kompliment – kako su naša djeca dobra i čudo da nisu ništa razbacala. Bilo mi je drago čuti, iako osobno ne poznajem niti jedno dijete za koje bih sumnjala da bi takvo nešto učinilo. Na izlazu iz prostorije čula sam kako netko govori potiho: “Uf, baš me je bilo strah kad ih je toliko ušlo što će sada biti, ali evo dobro je prošlo.” Nije dovoljno tiho da majka sa stečenim sluhom poput šišmiša to ne čuje.

Ali za takav stav su po meni najviše krivi roditelji koji stavljaju predrasude nepoznatih ljudi ispred vremena provedenog sa svojim djetetom.

Dakle, na ovom sajmu je bilo, ukupno s našom djecom, 12 djece koju sam vidjela toga dana. Toliko bračnih parova, toliko ljudi, žena, muškaraca…ali nema djece. Djeca nisu poželjna na finim mjestima, njima se ne vjeruje i oni su neprijatelji poput bakterija. Mogli bi ometati, vrisnuti, pasti, srušiti neku mašnu sa štanda, nisu kao odrasli koji ne ratuju, ne abortiraju, ne ljute se i ne smišljaju osvete. Ma odrasli samo rade red u svijetu.

I moram priznati da me to na trenutke toliko zaboli u srcu. Da je većini ljudi zaista teško voditi dijete bilo gdje, jer smatraju da djetetu još nije došlo vrijeme za takva mjesta. Je li problem u nepovjerenju prema djetetu ili prema vlastitim živcima?

Ali, ljudi moji – najljepše uspomene naših života su upravo one iz našeg djetinjstva

Dijete se neće sjećati kako je mami bilo naporno u restoranu kada u sred jela netko mora ići duže na wc, a beba čeka sljedeći zalogaj, neće se sjećati kako je palo na sred staze i na tren zakrčilo put odraslima u šetnji, neće se sjećati mrvica ispod stola i kratke svađe u dizalu s bratom oko bombona. Oni će se sjećati prekrasnih božićnih sajmova, poljubaca u obraščić dok čekamo u nepoznatom wc-u svoj red, lijepih staza koje idu nizbrdo i bombona u dizalu kojega je mama uspjela prepoloviti na pola.

Stvorimo djeci najljepše uspomene iz djetinjstva sada, u svakodnevnom životu, jer poslije će biti kasno – a dok to činimo, mijenjajmo srca odraslih koji nemaju priliku doživjeti dječju nevinu narav.  Pomozimo im razumjeti svijet malenih ljudi tako da ih svugdje vodimo gdje god i mi idemo, ovaj svijet treba djecu da nauči nešto od njihove jednostavnosti, a to je život bez predrasuda.

Sandra Tominac – Žena vrsna


Foto: Jared Sluyter – Unsplash

Print Friendly, PDF & Email
In this article