Za čime žališ, čemu se nadaš?

Moguće je žaliti nad onime što nismo odabrali jednako koliko je moguće i zahvaljivati na onome što jesmo. Za čime žališ, čemu se ti nadaš?

976

Ljudski se život, kao knjiga, sastoji od mnogih poglavlja. Svako je njegovo doba označeno nekim velikim događajem, značajnom ulogom koju u tom periodu obnašamo, ljudima koji nas okružuju, gradom u kojem pišemo svoju priču. Svako je to doba obilježeno i nadama koje imamo dok se skica poglavlja tek nazire, ali i žaljenjem za propuštenim kada se bliži kraj.

Ljudski je. Ljudski je stisnuti čvrsto uz sebe ono bez čega nam se čini da ne bismo mi bili mi. Ljudski je strepiti od napuštanja svoje mirne luke bojeći se, kao Petar, da ćemo potonuti. Ovo je svakako priča o povjerenju, ali i podsjetnik da postoji nešto što možemo učiniti da bismo sami sebi olakšali.

Uobičajeni mehanizam kojim se borimo protiv žaljenja je planiranje. Stvaramo u glavi popise svega što još želimo učiniti prije nego što odrastemo, prije nego što završi ljeto, prije nego što ugasimo i onih trideset svjećica na torti. Kao da se istog trena kad utrne plamen na posljednjoj svjećici nećemo sjetiti još nečega što smo mogli učiniti. Trčeći za stvarima na popisu možda će nam se učiniti da bolje trošimo vrijeme koje nam je dano, ali postoji velika opasnost da u tom vremenu ne budemo zaista prisutni. Jurimo sljedećoj stvari na popisu kako bismo i tu dodali kvačicu, a ova sadašnja prolazi mimo nas.

Usredotočiti se na trenutak

Volim organizaciju, kontrolu, efikasnost. Volim se pripremiti na sve, neizvjesnost mi jako teško pada. Vjerujem da nas je još puno takvih. Bojim se da trebamo malo popustiti. Organizacija je sjajna ako je ispravno koristimo. Kontrola je dobra, ali ako budemo silili preuzimanje kontrole kada se jednostavno trebamo prepustiti, završit će nestalno. Propast ćemo kao Petar. Ravno u vodu. Dobro je, ako i tada bar budemo imali snage zavapiti poput njega i u tom trenutku prepustiti kontrolu Onome koji je veći i snažniji od nas. Onome, tko ima pogled na našu budućnost, prošlost i sadašnjost. Njemu treba prepustiti brigu o tim velikim vremenima.

Mi smo ljudi kratkovidni i to trebamo iskoristiti najbolje što možemo. Usredotočiti se na trenutak. Na ovaj dan koji je pred tobom, ili ti je već na izmaku. Njega uzmi i u njemu zahvali na svemu uz što bi se i sutra htjela probuditi. Taj dan pokušaj proživjeti tako da ti navečer, žao prije nego što sklopiš oči, ne bude. Ako svaki dan proživiš tako, manje će biti onoga za čime ćeš žaliti. Ostalo je stvar srca – pred nama je uvijek izbor i izabirući jednu stvar u nekom trenutku, neminovno otpisujemo sve druge. Uzevši to u obzir, moguće je uvijek žaliti nad onime što nismo odabrali jednako koliko je moguće i zahvaljivati na onome što jesmo. Ti biraš. Biraj mudro, nauči svoje srce da zahvaljuje, a ne žali. Jer što su sva ova naša poglavlja naspram onog trenutka kada budemo zatvarali čitavu knjigu?

Lea Potočar – Žena vrsna

Foto: Pexels.com

In this article