Kad sam bila srednjoškolka, nastavnica iz hrvatskoga jezika nam je na satu pisanja zadaćnice dala na izbor 3 teme. Čim sam pogledala ploču, znala sam koja tema je moja: Čovjek – najveće remek-djelo. Bila sam jedna od rijetkih koja je voljela pisati. Od malih nogu stvarala sam stihove, opise, događaje… Često sam prakticirala savjet: što više slažeš (čitaj: izmisliš), sastav će biti bolji… Danas mi se to čini smiješnim, ali tad je funkcioniralo. Voljela sam slobodne teme, a ova o remek-djelu bila je idealna. Napisala sam dirljivu priču o svom savršenom izmišljenom prijatelju koji je imao ispucane vrijedne ruke koje grle najjače, osmijeh uvijek i za svakoga, u pravim trenutcima riječi utjehe, savršenu plavu kosu, vedar duh, duboki pogled koji razumije… te zaključila kako je on iznimno remek-djelo poslano u moj život. Naravno, sastav je rezultirao peticom i svi su bili zadovoljni…
Danas bih pisala ovako
Danas, nakon 7 godina isto bih pisala o svom prijatelju, točnije o puno njih. Pisala bih pismo Božjem remek-djelu, rekla bih:
Hej, ti, što nemaš savršenu kosu i gledaš se u ogledalo uspoređujući je s onom koja ima ravnu dok tvoja kovrdža strši na sredini – remek si djelo, kao i ti što gledaš u svoju ravnu kosu i zamišljaš se sa savršenim loknama koje ne treba češljati…
Ti, koji imaš završen fakultet i ne možeš naći posao u struci te gledaš u onog sa srednjom školom koji se snašao i poželiš vratiti vrijeme – remek si djelo, kao i onaj koji nema fakultet i gleda u tvoju diplomu stegnuta srca.
Ti kojoj uvijek sve ispadne iz ruku, koja je okarakterizirana rečenicom: “Ne daj njoj, ispast će joj”, remek si djelo, kao i ti koja sve radiš savršeno i koju već polako to umara.
Remek si djelo i ti koja se jako trudiš oko onih kiflica i shvatiš da si zaboravila staviti sol tek kad kušaš, jednako kao i ona kojoj se čak i šape pojedu.
Remek si djelo ti, dečko, koji nisi uvijek nasmijan i često te uspoređuju s mrgudom kao i ti, djevojko, koja se smiješ vlastitim šalama, katkad jedina.
Remek si djelo ti koja imaš dva ožiljka na licu radi nestašnog djetinjstva kao i ti koja si odrastala pod staklenim zvonom.
Remek ste djelo svi vi koji plačete, kao i vi koji ne možete plakati.
Remek si djelo ti koja ne prestaješ pričati, hiperaktivna i stalno u pokretu, kao i ti kojoj je potreban mir, šetnja i misli u samoći…
Ti koji imaš plavu, crnu, smeđu kosu. Ti sa sijedim pramenom, ti s nedovoljno dugim trepavicama, ti sa zaraznim osmijehom i ti s dubokim pogledom.
Svi ste vi remek-djelo
Remek si djelo ti koja želiš biti domaćica kao i ti koja želiš raditi.
Remek si djelo ti koji si vrhunski sportaš kao i ti koji imaš dvije lijeve. Ti koja lijepo pjevaš kao i ti koju mole da bude mir kući ovoj dok isprobavaš svoje glazbene sposobnosti pod tušem.
Remek si djelo ti koja se u nepoznatom gradu snađeš kroz nekoliko minuta i ti koja zalutaš na već poznatoj ruti. Remek si djelo ti koji pričaš tri jezika i ti koja šutiš dok su stranci oko tebe. Ti koji znaš matematiku i ti koji se bojiš za državnu maturu.
Remek si djelo ti kojoj kuća blista kao i ti koja odjeću na stolici smatra kreativno raspoređenom.
Svi ste vi remek-djelo! Ne zato što imate određenu boju očiju ili što ste izbrusili neki talent do kraja, ne ni zbog znanja ni zbog sposobnosti. Remek ste djelo jer je vaš tvorac najveći umjetnik. Remek ste djelo jer onaj koji vas je stvarao ne može napraviti ništa drugo osim remek-djela. Remek ste djelo jer se trudite poboljšati tu plavu, žutu, zelenu ili crvenu boju na sebi. Remek ste djelo jer je On htio da to budete! Remek si djelo jer si jedinstven i nikoga nema na ovom svijetu tko bi bio takvo remek-djelo kao što si ti!
Monika Kajinić – Žena vrsna
Foto: Kai Oberhäuser – Unsplash
