Malena se Laura uvijek radovala zimi. Zbog njenog krhkog zdravlja najviše vremena je ipak provodila u kući, uz stalne napomene mame i tate da se mora čuvati i ne izlaziti vani. No dječja ljubav prema zimi bila je jača. O, to je tek bilo uživanje – iskrasti se iz kuće pa s ostalom djecom juriti niz brijeg, niz zaleđene padine, zatim utrkivanje, slalomi i tko zna što sve još nije mogla izmisliti i ostvariti dječja mašta.
Trajalo je dok njezina majka ne bi dotrčala po nju i odvukla je kući, putem pričajući kako su se prepali te da neće više nogom kročiti iz kuće. Ti su njezini nestašluci, naravno, imali odraza na njezino zdravlje, ali ona kao da nije marila za to. Dok bi s vrućicom ležala u krevetu, s lica nije skidala blaženi osmijeh i svi su znali da u mislima juri sa saonicama i puštali su joj da uživa u svojoj mašti, jer kako su rekli, ″kad naraste, neće imati vremena za takvo što″.
Sjećaš li se…?
Godine su prolazile i kao da je sve bilo isto, samo što je Laura rasla i sad je već postala zaposlena djevojka koja je zbog obaveza rijetko kad išla roditeljima na selo. Zadnji put ih je posjetila prije četiri godine, i dok su uz kućno ognjište sjedili i razgovarali, podsjeti je njena majka na djetinjstvo. ″Sjećaš li se kako si samo nestašna i neodgovorna bila, bježala bi na snijeg, ne bi se ni odazivala kad smo te tražili? A vidi sad, uozbiljila si se, nema u tebi ni traga onoj nekadašnjoj Lauri.″ Ona je samo rekla: ″Daajte, ajmo o nečemu drugom razgovarati, vi i vaše prisjećanje.″
Da, dobro su rekli, neće imati vremena za takvo što, zaboravila je na čar zime, zaboravila je tu ljubav koja je tinjala u njenom srcu i držala je na životu dok je bolesna ležala u krevetu. Sve te osjećaje sada su zamijenili poslovni planovi, sastanci i priča o budućnosti, o novcu.
Udarac koji je sve promijenio
Ove zime, sada već udana i s malenom curicom, Laura je odlučila uzeti božićni godišnji odmor i posjetiti roditelje. U selo su stigli i njeni nekadašnji prijatelji s kojima se igrala i uživala, no sada ono odraslo u njima nije dalo mjesta smijehu i zezanju.
Dok su jedne večeri kroz prozor gledali kako pada snijeg, a Laura je razmišljala o tome kako će biti hladno te neće izlaziti vani, njezina je Dora skakutala oko nje i moljakala je da ju sutra vodi vani. Dječjoj želji i upornosti teško je odoljeti, pa su tog jutra izašle vukući stare drvene saonice koje su djed i baka čuvali u nadi da će im se jednog dana ponovno netko radovati.
Na ulici su bili i Laurini prijatelji, neki sa svojom djecom, dok su neki izašli sami prošetati. Marin, nekada najzločestiji dječak u selu, sada odrastao i ozbiljan čovjek, nije mogao odoljeti, a da ne baci grudu snijega, onako, zatvorenih očiju, pa koga udari – udari. Dok je svojoj kćeri govorila da se čuva i pažljivo joj namještala saonice, Lauru je udarila ta gruda snijega. Taj udarac je nešto promijenio. Svi su očekivali mrzovoljnu reakciju, no naprotiv, ona se gromoglasno nasmijala, brže-bolje spravila još veću grudu i uzvratila udarac.
Smijeh odraslih…
U bijegu od novog napada, uzela je svoje stare saonice i, kao nekada, pojurila niz padinu. Vidjevši to, i ostali njezini prijatelji uzimaju svoje saonice i vrišteći rade prave vratolomije. Čisteći se od snijega, Laura je zagrlila Marina i rekla mu: ″Hvala ti na ovome, baš mi je trebalo!″ te mu opet iza leđa gurnula još jednu grudu snijega i pobjegla. Ponovno se vratio smijeh u to selo, na te brjegove, ne više dječji nego smijeh odraslih. Ponovno su organizirali svoje utrke i slalome, a djeca su navijala i čekala svoju priliku za spuštanje niz te divne bijele padine.
Te zime, Laura je shvatila da malena, zaigrana djevojčica u njoj još živi i da nikada neće nestati, sve dok joj ona otvara vrata tog naoko odraslog svijeta.
Svaku iduću zimu Laura je provodila na selu sa svojom obitelji i prijateljima, i naravno, zimskim slalomima i utrkama.
Anonimno – Žena vrsna
Foto: Žena vrsna
