Meni je more najbolji prijatelj. U njegovom plavetnilu pronalazim mir, lijek, sve tegobe i duše i tijela odnese. Kada zaronim, čujem tišinu i šum slobode.
Sjećam se jednog jutra kada sam imala jake bolove u leđima i djecu odvela na plažu. Pitali su me kako mi se da dok me tako boli.
„Na plaži me ljepše boli!”
Takav je i život u obitelji. Tvojoj. Mojoj. Našoj. Boli te vrisak dječje svađe, konstantno prepucavanje i prenemaganje tinejdžera, cjelodnevno povuci – potegni, uporno ponavljanje i objašnjavanje, osjećaj da je njihov neposluh van svih tvojih granica nošenja s tim situacijama, kad je strpljenje riječ čije značenje tražiš u rječniku, kada je jedini cilj ostati živ u tom danu.
Možda te danas boli odnos s mužem, sestrom, prijateljicom, svekrvom… I nema onoga koji nema takvih dana kada se pitaš gdje griješiš i hoće li prestati više ta oluja. U trenu se sve promijeni, kao da svi valovi koji te udaraju nemilice rasprše se tek u kapljice koje su osvježenje onoj vrućini i sparini koja je maločas izbijala iz tebe, dok si samo tren ranije mislila da će te preklopiti. I to je more. Ne voliš ga samo kada je mirno i toplo, nalaziš načine kako plivati kada se svi valovi dižu, a tebi se čini da će te progutati. Istina je da te udare i razbiju se, ali ti ostaneš. Čak i ako si na podu, tu si. Opstaneš jer si zagledan u Onoga koji svakoj oluji kaže: „Umukni! Utihni!”
Volim učiti od djece. Kada su veliki valovi, djeca im idu ususret. Čak čekaju onaj najjači da skoče baš u tom trenutku ili se zalete s plaže i bace u njegov zagrljaj. Svaki put izrone s osmijehom. Shvatila sam da uz osmijeh, nadu i optimizam i dalje boli, ali ljepše.
Nije se promijenila situacija, nego moje srce
Gledajući film „Zvuk slobode”, grč mi je obuzeo svaki mišić i vrtlog različitih osjećaja je kovitlao u mojoj glavi. Moja svakodnevica nakon toga filma je bila ljepša, jer sam je ja drukčije gledala. Nije se ništa promijenilo, osim moga srca. Počela sam zahvaljivati za one situacije u kojima sam prije mrmljala.
Možda ću opet pasti na istom mjestu, ali sam sigurna da ću zapamtiti i pohraniti to iskustvo u srcu. Kao i ono prije mnogo godina. Moje tri djevojčice su se toliko svađale i potezale jedna drugu da je u mojoj glavi nastao košmar i sudar svih misli. U tom trenutku sam se sjetila jedne situacije iz knjige „Osobni portret”. Naime, svećenik je došao u Calcuttu i požalio se Majci Tereziji na tu iritantnu buku automobila, gužvu gdje nemilice vozači trube, bez prestanka. Ona ga je samo pogledala i s osmijehom rekla: „Buka? Mislite, glazba, oče? Glazba!” I ja sam tada došla do prozora i dok su te intonacije i visoki C iz grla moje djece parale i samo nebo, ja sam zahvaljivala: „Hvala Ti za ovu glazbu. Hvala Ti!” Doduše, molila sam isto tako: „Molim Te, malo uskladi ove note i ovaj komorni sastav!”
Pogledajte film Zvuk slobode! Svaki vrisak svojih okolnosti koje te živciraju možeš doživjeti kao zvuk slobode.
Pročitajte knjigu Osobni portret! Svaka buka koja te okružuje u tvojoj svakodnevici može biti glazba.
Samo danas svoje bližnje i svoje situacije gledaj kroz prizmu – to me posvećuje, umjesto kroz prizmu – to me živcira.
I ne boj se valova i zaveslati na pučinu mora, onog samo tvog mora gdje sve ljepše boli kada se mijenja srce.
Slavica Kutnjak – Žena vrsna
Foto: Matt Hardy – Unsplash
