U Međugorju večeri imaju svoju draž. Duh Kraljice mira kao da obuhvaća čitav onaj prostor u crkvi i oko nje posebnom milošću. Ona, čini mi se, ima sposobnost razmazivanja, nju se nekako primi i nosi dalje u svijet. U domove, u trenutke opraštanja i pomirenja nečega davnog i dugog, u obiteljske krunice koje donose blagoslov i povezanost.
Vjerujem da bi bilo vrlo zanimljivo da svaki onaj čovjek koji se tu nađe, negdje ispriča svoju priču. Da kaže kako se uopće našao na ovom mjestu i što Međugorje znači za njega u životu.
U Međugorju susrećem crkveno, univerzalno, pod Gospinim plaštem
Večeras je atmosfera baš bila nabijena crkvenim, univerzalnim, katoličkim. Onim nečim od čega ti suze ni ne pitajući pronađu put vani. Samo kad to vidiš, srce ti se udomaći. Mnoštvo ljudi da ti dah zastane. Uokolo zastave ponosne kao da žele reći, uzmi i naš narod pod svoj plašt.
Redovi potpuno popunjeni, ne čuje se žamor. Samo molitva. Samo Gospa. Tu je, voli nas. Tu je, radosna što smo se odazvali njezinom pozivu. Majko draga, došli smo ti samo reći hvala. Došli smo ti jer te puno volimo.
Želim djeci reći: „Budite ponosni!“
Kaže moj muž da smo mi na dječjem hodočašću. I naši mali hodočasnici sudjeluju u misi. Dva reda ispred nas Poljakinja nas primjećuje kako stojimo na nogama i inzistira da sjednemo umjesto nje i muža na klupu. Mene baš dirnu takve geste pažnje. Kada čovjek ljubi, onda je najsličniji Ocu.
Na propovijedi svećenik spominje vjernost hrvatskog naroda Gospi tijekom stoljeća. Nekad bih voljela otići s obitelji stopama vjernosti našeg naroda Mariji i reći svojoj djeci: „Budite ponosni, pogledajte, takva krv teče vašim žilama.“ Krv Korčulanki kojima je Gospa munjama obranila mjesto, krv Sinjana pred kojima su nadmoćni Turci pobjegli vidjevši Gospu, krv Aljmašana, Trsaćana. Nešto se u čovjeku prelomi kad se sjeti one strane naše povijesti koja štuje Gospu i spontano pustiš neki hrvatski ponos da diše. I poželiš da se nastavi tako, da bude opet žive vjere naših predaka među nama Hrvatima. Možda Gospa treba baš tebe i mene da budemo nova hrvatska povijest, ona neka, na Božji način stvarana. Ponizna i lijepa.
Mi smo na dječjem hodočašću
Kažu mi u dućanu da je do nedavno bilo pusto u Međugorju, nije bilo nikog zbog ovog virusa. Možda i to povećava zahvalnost svih nas što možemo biti ovdje, slaviti svetu misu, pričestiti se, iskusiti onu našu sveopću – Ecclesia catholica – na jednom mjestu.
Prije ovog puta svratila sam na kavu kod prijateljice kojoj su nedavno oba roditelja umrla od koronavirusa. I na povratku kažemo jedna drugoj: „Njima je sada kao u Međugorju, u raju su svi jedno, svi jezici, sve kulture, svi su u Kristu pronašli svoje mjesto.“ Različiti, a tako slični po onoj ljubavi koja je za nas trpjela do smrti. Razgovaraju drugim jezicima, a baš kao u Međugorju, svi se razumiju. Kao ja Poljakinju, kao Poljakinja moju djecu koja stoje na nogama. Kao svatko od nas kada ljubimo, kada nešto radimo od srca za bližnjega.
A Bog se onda smije, čini mi se. Voli On, strpljiv s nama, vidjeti svoju djecu kako čine dobro bližnjem s vremena na vrijeme, na malom, zemaljskom, još dječjem hodočašću. Jer svi smo mi ovdje dolje pomalo na dječjem hodočašću dok se ne naučimo hodati, dok se ne naučimo darovati sve.
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Marija Grgić
