Zima na otoku – i gorka i slatka
Dragi čovječe, u mjestu gdje živim još uvijek nije došao prosinac: sunce neumorno gleda iz uglačanog kamena Pjace, šetamo u laganim ljetnim cipelama, odbljesci neba i mora titraju u svemu što stoji i što se kreće. Ovdje zima – ako je možemo tako nazvati- nije bijela, ni siva, ni tamna: plava je i žuta, a po noći srebrnkasta od mnoštva zvijezda i od mjeseca, neke vrste zaleđenog sunca.
Danju je lakše trpjeti stotine sporih sati, kretati se između vlastitih želja i planova, obveza i odmora, a po noći nanosi tame naglo se spuste, maglovito, i one sitne smrti sve su češće, nenadane. Tjeram ih od sebe, ali se uporno vraćaju, podmukle i razjapljenih čeljusti, blijedih od straha. Jednom kad te sretnem, poklonit ću ti bombone od naranče. Ovdje naranče malo tko bere, nevoljene su i usamljene, čekaju i opiru se smrti na raskošnim stablima, pune boje, okusa i života, neke pune gorčine, kao što život na ovom mjestu zna biti.
Bomboni od neželjenih narančastih plodova spravljaju se ovako: Koru naranče narezati na kockice i kuhati u 2 dcl vode sa 10 dag šećera i limunskom kiselinom. Kuhati dok sva voda ne zakipi. Vruće uvaljati u šećer u prahu i ostaviti da se ohladi pa ponovno uvaljati u šećer u prahu i staviti na široko na pladanj da se osuše. I primijetit ćeš, iza te prinudne slatkoće izbijat će njihova gorčina. Svejedno, to ne smeta: tijelo ih pita još i još i još. Savršenstvo je u pravom omjeru gorkog i slatkog, punog i praznog, davanja i primanja, traženja i nalaženja, šutnje i govora….jer ti bomboni nisu ništa drugo nego sićušan, opipljiv oblik ogromne tajne koju nazivamo život.
Pismo sv. Luciji
Djeci sam zadala temu – napisati pismo svetoj Luciji. “I pokušajte je nacrtati kako je zamišljate”. “Ona ne postoji, to su mama i tata”, govore svi u glas. “Kako ne postoji?! Jednom sam je vidjela.” “Ma da, vidjeli ste onu u City centru!”, smiju se. Sjetila sam se none koja nam je uvijek govorila da moramo biti dobre i poslušne i dobro učiti u školi, jer ako pogriješimo po bilo kojoj od tih stavki prijetila bi nam kapula od par kilograma ujutro u čarapi i šiba od metra, s teleskopskom drškom, jer ne postoji ta šiba koliko smo mogli biti zločesti.
Uvijek smo imale posebnu čarapu za dočekati sv. Luciju, onu pravu, vunenu, za najjače zime kakvih nema u našem gradu. Svetica je, prema noninom pričanju, imala dugu smeđu kosu do pola leđa, dugu bijelu haljinu sa svjetloplavim pojasom i hodala je na prstima, a za njom bi ostajali tragovi zvijezda. Dolazila bi nakon ponoći, kad sva (dobra) djeca već odavno spavaju. Jedne noći sam se borila sa snom, opirala se teškim kapcima, no svejedno me san prikovao za postelju. Najednom me nešto prenulo. Otvorila sam oči i ugledala sitnu svjetlucavu zlaćanu prašinu gdje treperi kraj prozora. Jesu li to bili tragovi zvijezda, koraci darivateljice? Pogledala sam uz krevet. U čarapi su bili darovi.
Sjećanja iz djetinjstva su blijeda, mutna i fragmentarna, kao smetnje na televiziji, ili popucana filmska traka na kojoj iskaču samo pojedini kadrovi. Živimo u vremenu koje je pokopalo čuda i više ne vjerujemo u njih. Imaginacija i fantazija su samo za budale poput nas nekoliko. Djeca su mi pokazala svoja pisma svetoj Luciji. Bilo je tu svakih želja, od čokolada i petardi do kruzera i vile s bazenom. Ipak, jedno mi je zapelo za oko: “Draga sveta Lucija, moji me neće slušat, pa pišem tebi. Donesi nam mir.” Neka bude tako.
Zorka Bibić – Žena vrsna
Foto: Žena vrsna
