Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: „Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice. Ali što je to za tolike?ˮ
(Iv 6, 8-9)
Dječak je zaspao na travi s mnoštvom ljudi koji su se okupili da slušaju Proroka. Bili su umorni, obilno su večerali, a onda su jedan po jedan polijegali i zaspali. Prvi se probudio. Bože, što se ono jučer dogodilo? Je li se to uopće dogodilo ili je sanjao? A onda ugleda kraj sebe košaricu u koju mu je majka jučer rano ujutro spremila užinu za put – dvije slane ribe i pet malih ječmenih peciva. Sve je to pokrila smokvinim lišćem da zaštiti od prašine.
U Njegovim je riječima mudrost
„Sine, ti i tvoj brat ste siročadˮ, govorila mu je, „nemate oca da vas pouči životnoj mudrosti, a ja sam samo neuka žena i nemam novca za platiti škole i učitelje. Čula sam da je u naš kraj došao veliki prorok i učitelj. Ljudi se okupljaju i slušaju njegove riječi. Kažu da su nakon tih susreta mudriji i duhovno jači nego prije. Hajde, idi i ti i poslušaj što govori. Tvoj brat još je malen i ne bi ništa razumio, ali tebi je jedanaest godina, pametan si dječak pa možda nešto naučiš.ˮ
Dječak je bio svjedok čuda
I krenuo je. Mnogo se ljudi okupilo na poljani, ali nije bilo nikakve gužve ni galame. Svi su mirno stajali ili sjedili ne smetajući drugima. Učitelj je govorio i svi su ga jasno čuli. On se sjeća da je govorio lijepo, da se osjećao ugodno slušajući njegove riječi, ali što je Učitelj točno govorio, to sad ne bi znao ispričati. Ali ono što se dogodilo predvečer… Čekaj, to se dogodilo! To nije sanjao! Bio je svjedok čuda! Mora brzo kući ispričati to majci!
Ustao je i pažljivo hodao preko mnoštva ljudi koji su još uvijek spavali po livadi. Neki su čak i hrkali, drugi se u snu okretali, ali većina je spavala mirno poput beba. Nekima je nagazio na haljinu, ruku ili nogu, ali nitko se nije ni ljutio ni probudio.
Okupljeni oko Učitelja
Jučer su se ovdje okupili oko podneva i slušali Učitelja do navečer. Onda su se Učitelj i njegovi učenici počeli nešto došaptavati. Učenici su pokazivali na narod i slijegali ramenima. Provukao se kroz masu da bolje čuje što govore. Htio je sve čuti. Učitelj reče:
„Ne moraju ići, dajte im vi jesti.ˮ
„Da pođemo u selo i kupimo hrane za onih dvjesto denara koje imamo?ˮ upita jedan od učenika.
A on će im:
„Koliko kruhova imate?ˮ
Njih nekoliko raziđoše se među mnoštvom gledajući ima li tko štogod za jesti. Onaj kojeg zovu Andrija prišao je k njemu i pitao:
„Momče, što imaš u toj košarici?ˮ
Uplašio se da će ostati bez večere. Cijeli dan nije htio jesti jer je čuvao hranu za večeru bojeći se da će po noći biti gladan. Stisnuo je ručku svoje košarice i uplašeno rekao:
„Ma nemam ništa. Samo malo kruha i ribe… majka mi je spremila, za svaki slučaj… ako ostanem do kasno…ˮ
„Daj da vidimˮ, reče Andrija, odmakne listove smokve i reče Učitelju: „Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice. Ali što je to za tolike?ˮ
„Neka ljudi posjedajuˮ, reče Učitelj.
Večera za jednog postaje večerom za mnoge
Sad je već bio siguran da će ostati bez večere. Ali ako Učitelj tako zahtijeva, neće se buniti. Jer On je cijelo popodne tako lijepo govorio… Došao je do dječaka, uzeo jedan kruh iz košarice i izmolio molitvu. Zatim ga je pružio njemu zajedno s jednom slanom ribicom.
„Hvala Boguˮ, pomisli dječak, „neću ostati bez ičega, nešto ću ipak pojesti.ˮ
Zatim je Učitelj uzeo drugi kruh i ribicu i dao Andriji, pa Šimunu, pa Ivanu… Čekaj malo, u košari su bile dvije ribe i otkud sad… Učitelj je krenuo dalje i svakome od prisutnih dao kruh i ribu. Čak i onima koji su tražili još! Dječak je zaboravio na hranu koju je držao u ruci i krenuo za Učiteljem. Pogledao je u košaricu, a u njoj su još uvijek bili dvije ribe i pet kruhova!
„Ako je tako, što je onda ovo što držim u ruci?ˮ pomisli dječak i počne jesti. Da, to je ječmeni kruh koji je jučer ispekla njegova majka. I slana riba koju je kupila na tržnici. Fini su i ukusni kao nikad. I vidio je da svi oko njega jedu peciva njegove majke i slanu ribu. I svi su tako sretni, mirni i ljubazni jedni prema drugima. Prišao je Andriji i upitao:
„Što On to radi?ˮ
Andrija se nasmiješio, nagnuo se prema njemu i rekao:
„Čudo, momče, čudo! Hrani pet tisuća ljudi s tvojih pet peciva i dvije ribice. Gledaj i pamti! Jednog dana ćeš svojoj djeci i unucima pričati o ovome. I ti, i svi ovi ljudi.ˮ
Je li to sve bio samo san?
Dječak je zadivljeno gledao što se događa. Bio je ponosan što je i on dio čuda koje se događalo. Poslije se napio vode iz potočića koji je tekao poljanom, a zatim je s ostalima legao na travu i slatko zaspao. Sada trči prema svojoj kući da svojoj majci sve to ispriča i da čudo podijeli s njom.
Majka je izišla iz kuće noseći kantu za mlijeko. Njezin prvi jutarnji posao bio je pomusti kozu, njihovu jedinu domaću životinju. On je dotrčao zadihan i zagrlio je.
„Mama, mama, da znaš što se dogodilo! Onaj kruh i ribe što si mi dala! Učitelj ih je umnožio i nahranio njima sve koji su bili tamo! Kažu da ih je bilo pet tisuća! Nitko nije imao hranu sa sobom, samo sam ja imao i Učitelj je sve nahranio!ˮ
Majka se nježno izvukla iz njegova zagrljaja i sumnjičavo upitala:
„Rubene, gdje je košarica?ˮ
„Zaboravio sam je na poljani! Ali to nije važno! Trebala si vidjeti što je Učitelj učinio! A Andrija je rekao…ˮ
„Rubene, ne moraš lagati i izmišljati zato što si izgubio košaricu. Ionako je bila stara.ˮ
„Ali, mama, ne lažem, sve je istinaˮ, razočarano će dječak i počne plakati.
„Rubene, takvu glupost ne bi izmislio ni tvoj mlađi bratˮ, sad je majka već povisila glas. „Poslala sam te tamo da nešto naučiš, a vratio si se još gluplji.ˮ
„Ali, mama, mamice! Trebala si to vidjeti! Svi su vidjeli i svi su jeli…ˮ, plakao je i pokušao ponovo zagrliti majku, ali ona mu je zviznula pljusku preko uha i obraza.
„Idi u spremnicu i da nisi izašao dok te ne pozovem! I ne pričaj te gluposti okolo. Ljudi bi se smijali i tebi i meni koja sam te rodila tako blesava.ˮ
Ušao je u spremnicu, sjeo na pod i naslonio se na zid. Plakao je i poluglasno ponavljao, kao da se boji da će zaboraviti:
„Istina je, sve je istina! I mama će to jednom vjerovati i svi će vjerovati! Svi će saznati da je Učitelj dobar i da sve može napraviti!ˮ
Prorok iz Nazareta
Majka je uzdahnula i produžila prema staji. S druge strane ograde od šiblja kojom je bilo ograđeno njihovo dvorište pojavila se njezina prva susjeda koja je o svima u selu sve znala i rado o tome govorila svima koji su je htjeli slušati.
„Susjedo, dođi maloˮ, šaptom je pozvala Rubenovu majku plašljivo se obazirući kao da se boji da je tko ne čuje. Ova je stavila kantu na prag i prišla ogradi. Jutros nikako da stigne do staje.
„Jesi li čula za ono što je bilo na poljani?ˮ upita susjeda.
„Kojoj poljani? Ništa nisam čula.ˮ
„Onaj prorok iz Nazareta koji okuplja ljude i priča im svašta, zar nisi čula za njega?ˮ
„Da, čula sam, ali ne znam o čemu govoriš.ˮ
„Jučer je na poljani okupio oko sebe na tisuće ljudi. I navečer ih nije pustio da odu kući, već je sve nahranio vadeći hranu iz prazne košare. Bože, oslobodi! Taj čovjek ima zloduha u sebi! Što bi drugo bilo nego zloduh!ˮ
„A ti si bila tamo?ˮ
„Nisam bila, ali svi to pričaju. Eto, meni rekla zaova koja je čula od svoje susjede. Ta, ne bi žena lagala. I oni muškarci koji stoje dolje na raskrižju, i oni o tome govore. Oslobodi nas, Bože, što je to na svijet došlo?ˮ
Majka se bez riječi okrenula, otišla u kuću i zovnula:
„Rubene, izađi iz spremnice. Hajde, ispričaj mi ponovo što se to dogodilo na poljani…ˮ
Jagoda Prebeg – Žena vrsna
Foto: Garreth Paul – Unsplash
