U velikoj čekaonici obojenoj u bijelo, Andro je tiho sjedio i čekao. Nije bilo nikoga. U glavi je nekoliko puta premotao nedavne događaje, ali ih svejedno nije uspijevao shvatiti. Nije znao čak ni kako se osjeća. Umjesto straha, tuge ili uzbuđenja, u njemu je bila samo ta jedna velika prazna rupa. Smetala mu je jer mu se činilo da mu njena praznina oduzima ljudskost. Silno se htio osjećati živim.
Jasna mu je bila činjenica da je mrtav, ali ni ona nije izvlačila nikakve emocije iz njega.
Mrtav i prazan, s rupom umjesto straha, Andro je sjedio i čekao.
Što se piše čovjeku
„Prvi put želim da čekanje traje što duže”, pomislio je.
Znao je i shvaćao je da je puno griješio. Međutim, nije se bojao. Radio je marljivo, skrbio o svojoj obitelji, zbrinuo djecu, posuđivao novac onome tko ga je pitao. Davao je redovno za crkvu i siromašne. Nije se ogriješio ni o jednu zapovijed.
„Možda čistilište”, razmišljao je.
„Čistilište ili Raj. U svakom slučaju, bit će dobro”, tješio se.
Iz njegovih razmišljanja trgnuše ga koraci. Pristupi mu anđeo.
„Idemo, On te očekuje.”
Andrina rupa poče se naglo ispunjavati strahom i odjednom postade pretijesna. Dok je koračao, taj strah u njemu je bujao i nadilazio cijelo njegovo biće. Nesigurnost mu se zavukla u dušu. Drhtao je poput suhog lista, a noge jedva da su ga slušale.
Anđeo ga dovede pred Prijestolje.
Besmislenost zemaljskih slava
Pred svjetlom i veličinom Trojstva osjećao je kako kopni. Prvi put od svog rođenja shvati da je zapravo malen, tek neznatan dio nepojmljive veličine svega stvorenog.
Shvati besmislenost svojih zemaljskih slava i uspjeha te mu u trenu postade jasno da ne donosi nikakvo valjano opravdanje. Od nemoći padne na pod.
Anđeo koji ga je doveo, najprije se duboko pokloni pred Prijestoljem, a onda podiže Andru s poda.
Andro bijaše potpuno onemoćao i zanijemio. Pokosila ga je spoznaja vlastite ispraznosti.
I progovori Anđeo:
„Klanjam Ti se, Svevišnji, zahvaljujem Ti i ljubim Te. Slava Tebi Bože na vijeke!
Evo, sluga tvoj se vraća kući, milostiv mu budi sudac.”
Zatim otvori dugačak svitak i krenu čitati sva Andrina dobra djela od rođenja do smrti.
Čovjeku prijeti tužitelj
Andro osjeti olakšanje, ali onda začuje: „Neka tužitelj iznese svoje optužbe!” Ugledavši užasnog stvora kako se poput zmije uvija i uz jezivo režanje i zlokoban smijeh vadi svoj svitak, on opet izgubi svaku nadu i pade u očaj.
Držeći se po strani i dalje od sjaja Prijestolja, vrag razmota svoj svitak i krenu čitati. Grijeh za grijehom, od rođenja do smrti. Svaku sitnu porugu, podsmijeh, svako okretanje glave od prosjaka, svako drsko obraćanje djeci, majci, ocu, pokaza mu sve suze koje su potekle zbog njega, svaku misao o vlastitom savršenstvu, svaku sitnu prevaru i laž. Iznese pred njega svu njegovu oholost i taštinu koju je cijeli život potajice nosio sa sobom.
Uvijek je Andro mislio da je bolji i pametniji od drugih i da zaslužuje samo najbolje.
Ali je znao da to mora dobro sakriti pa je kroz život prošao hineći bezazlenost.
Ispusti nekakav čudan krik, pun očaja. Sve oko njega se vrtjelo i sve se činilo nestvarno. Ječao je neartikulirano poput kakve čudne životinje. Bio je toliko nemoćan da više nije mogao kontrolirati ni svoj glas.
Kada vrag završi s čitanjem, skupi svitak i uz podsmijeh odstupi.
„Lažljivče i mrzitelju! Što spominješ njegove grijehe koje sam mu ja oprostio i zaboravio?!” zagrmi Bog i sve se potrese od siline Njegova glasa.
„Andro, pristupi!” zapovjedi Bog te Andro tako i učini.
“Želiš li nešto reći?”
„Gospodine, ostavio sam trag u svijetu. Svoju djecu, ženu i dobro koje sam činio.” „Dođi!” reče mu Bog.
„Pokazat ću ti tvoje tragove na zemlji tri godine nakon tvoje smrti.”
Tek povremeno sjećanje
Andro se začudi: „Zar su prošle tri godine?! Kao da sam došao prije par sati!”
Pred Andrinim očima započe film.
Dan je njegove sahrane, svi se vraćaju s groblja na zakusku.
Ljudi razgovaraju o svakodnevnim stvarima. Njegova žena, iako silno žalosna, doimala se nešto pribranijom. Djeca su snuždeno sjedila po strani.
Ljudi se raziđoše i svi odoše svojim kućama i obiteljima. Gledao je Andro kako prolaze dani, mjeseci.
Svi su radili svoje poslove, bavili se svojim brigama, njegova žena je radila, djeca išla u školu. Ponekad su odlazili na njegov grob. Nedostajao im je, ali su se naviknuli na to da ga nema. Prijatelji i rodbina sve rjeđe su ga spominjali. Žena i djeca sve češće su se smijali. Putovali su, čitali, radili, školovali se. Andrine stvari uredno su pospremljene i poklonjene potrebitima. Žena je prodala njegov uhodani privatni posao jer joj je bio veliki teret i nije bila upućena u njegove poslove.
Na njihovom bračnom krevetu na sredini je bio samo jedan jastuk.
Album sa slikama više nije uz uzglavlje nego je pospremljen na staro mjesto.
Djeca su majci dolazila i odlazila, uvijek je grleći. Dugo bi sjedili i razgovarali, pili kavu, smijali se. Ovo zadnje Andru posebno rastuži jer on nikada nije tako s njima sjedio i smijao se.
Odgledavši sve tri godine, shvati da ga rijetko tko spominje. Prestao je biti dio svakodnevice i pretvorio se u tek povremeno sjećanje.
Čovjeku je pružen novi život
„Evo, Andro, to su tvoji tragovi. Dao si sve osim sebe. Sebe nisi dao nikome. Bio si i sada više nisi. Poput oblaka, vjetra ili zvuka, samo si prošao.”
I baš u trenutku kada je trebao doznati svoju sudbinu, začuje se nekakav prasak i sve nestade. Andro otvori oči. Ispred njega je stajala njegova kći s praznom tacnom u ruci. Na podu su bili komadići šalica i prolivena kava. Predivan miris širio se dnevnom sobom.
„Upsić!” prošaptala je i ostala stajati skamenjena.
Andro duboko udahne, ne vjerujući sam sebi da je sve bio kratak popodnevni san, odsanjan na kauču.
„Ja ću pokupiti, ti skuhaj novu”, promrmlja.
Kći začuđeno posluša, a Andro pokupi krhotine, te usput baci pogled prema spavaćoj sobi. Na savršeno zategnutom krevetu bila su dva savršena jastuka.
„Hvala Ti”, reče tiho uz smiješak.
„Hvala.”
Blaženka Šarlija – Žena vrsna
Foto: Quimono – Pixabay