On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima a učenici mnoštvu. I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece. (Mt 14, 19-20)
Bila su to zlatna vremena. Imao sam sedamnaest godina i prvi put u životu sam se do sita najeo i dobrog vina napio. Živjeli smo siromašno, ali jednostavno i bezbrižno. Možda bi tako bilo i dalje da nismo ukrali ono što je bilo Isusovo, tih nesretnih nekoliko haljina. Sad nas dvoje sjedimo kraj njih i plačemo, ne znajući ni što bismo s njima ni što bismo sami sa sobom.
Utočište kod bake
Kad sam imao sedam godina, umro mi je otac. Nekoliko mjeseci kasnije majka se ponovno udala i otišla živjeti u drugi grad. Mene je ostavila kod bake, očeve majke. Živjeli smo siromašno od malo zemlje koju je baka sama obrađivala i od malo novca koji bi zaradila kod bogatih susjeda u vrijeme poljskih radova. Ali i to je bilo lijepo vrijeme. Baka je brinula o svemu, a ja ni o čemu. Vrijeme sam provodio u igri s vršnjacima, a kući dolazio samo jesti i spavati. Baki to nije smetalo. Nikad me ni zbog čega nije korila. Nakon tri godine i ona se razboljela i umrla i ostao sam sȃm na svijetu.
Surovi dani siromaštva
Zaliha hrane i novca brzo je nestalo i jedini način da preživim bio je da počnem prositi. Nije bila sezona poljskih radova i nitko nije tražio radnike, naročito takve kakav sam bio ja – mali, mršav i nevičan bilo kakvom poslu. Prosio sam hranu po kućama idući od vrata do vrata ili novčiće na tržnici. Većina ljudi bili su i sami siromašni i u dvije trećine slučajeva bi me otjerali s vrata govoreći mi da sam skitnica i neradnik. Ali od kruha i voća koje sam dobio od onih drugih dalo se preživjeti dan po dan. Ponekad bih dobio i kakav stari komad odjeće ili iznošene sandale.
Susret s hromim Ivanom
A onda sam upoznao Hromog Ivana. Bio je nekoliko godina stariji od mene i vičniji u preživljavanju na ulici. Hrom od rođenja bio je sramota za svoju obitelj i godinama su ga skrivali u kući da ga ljudi ne vide takvog. Njemu je to dosadilo, pobjegao je od kuće i nitko ga nije tražio. Osim u prošnji bio je vješt i u sitnim krađama na tržnici. Dok bi se trgovac i mušterija pogađali oko cijene, na njega nitko nije obraćao pažnju i znao je vješto strpati u njedra komad voća, pecivo ili komad tkanine koji bi kasnije prodao. Također, znao se vješto pridružiti svatovima skromnih obitelji. Među bogate nije mogao zbog siromašne odjeće i musavog izgleda, ali kod skromnih obitelji je vješto lagao jednima da je rod po ženskoj strani, a drugima da je po muškoj i tako se mnogo puta besplatno i dobro najeo.
Svatovi u Kani Galilejskoj
Jednom smo tako lutajući naišli na svatove u Kani Galilejskoj i pridružili im se. Ivan je bio iskusan „svat” i odmah je zaključio da tu ima premalo vina za toliko uzvanika i bio je u pravu, jer su već prije ponoći posude bile prazne. Znali smo da će tad nastupiti pobuna gostiju, ismijavanje i sramoćenje domaćina i zaključili smo da je vrijeme da odemo. A onda smo vidjeli da se upravitelju stola opet nosi vino i to, kako on reče, dobro vino, bolje od onog koje se pilo do tada pa smo ostali. Od ostalih svatova čuli smo čudnu priču. Kad je ponestalo vina, neka žena po imenu Marija rekla je poslužiteljima da naprave ono što će im reći njen sin Isus. Napunili su posude vodom, a kad su išli vaditi, u posudama više nije bila voda nego vino. Kakvu čaroliju je taj Isus izveo, nisam znao niti me to zanimalo. Meni je bilo važno da ima vina i da mogu piti koliko želim.
Isusovo čudo
Nakon nekoliko mjeseci opet smo čuli za Isusa. Hodao je zemljom s grupom ljudi koji su ga zvali učiteljem, a sebe njegovim učenicima. Propovijedao je ljudima o Bogu i njegovom kraljevstvu, ljubavi, spasenju i sličnim glupostima, ali nas to nije zanimalo. Mi smo čuli da se na tim skupovima dobro jede i zato smo odlučili i mi poći za njim.
Na kraju tih njegovih nagovora ljudi bi bratski dijelili hranu koju su donijeli sa sobom. Ako hrane nije bilo dovoljno, Isus bi umnožio ono što je bilo i uvijek je za sve bilo dovoljno. Kod tog umnožavanja hrana je bila posebno dobra i ukusna. Kako je to radio, ne znam i nije me zanimalo. Meni je bilo važno da se konačno mogu dosita najesti, a da se zbog toga ne moram ponižavati proseći ili riskirati batine kradući. I potrajalo je to nekih dvije ili tri godine.
Za vrijeme tih susreta ljudi su dovodili ili čak i donosili bolesnike i Isus ih je ozdravljao. Na svoje oči sam vidio kako je godinama nepokretan čovjek ustao s ležaja na kojem su ga donijeli i pješice se vratio kući. Neki slijepi su progledali, a čak su se i neki gubavi očistili. Pričali su da je i neke mrtve oživio, ali to nisam vidio i nisam vjerovao.
Zašto ne odeš k Isusu?
Jednom sam pitao Ivana zašto ne ode Isusu i zamoli ga da izliječi njegovu zgrčenu i suhu desnu nogu pedalj kraću od lijeve.
„Ne mogu ja ozdraviti”, rekao je. „Kad sam bio mali i živio u onoj sobici bez prozora, roditelji su više puta dovodili liječnike, iscjelitelje i travare i svi su rekli da meni nema lijeka.”
„Zašto ne probaš ići kod Isusa? Nemaš što izgubiti.”
„Imam, prijatelju, imam što izgubiti. Ovo hodanje uokolo i besplatno jedenje neće vječno trajati. Kad prestane, opet ćemo morati sami o sebi brinuti. A i ti i ja znamo da hromi prosjak uvijek zaradi više nego zdrav. A i što bih to ja radio da sam zdrav? Ne znam ništa drugo osim prositi i krasti.”
Isusovo uhićenje
Opet je bio u pravu. Besplatno jedenje nije potrajalo vječno. Uoči Pashe Isusa su uhitili rimski vojnici po nagovoru židovskih poglavara. Židovima se nisu sviđale njegove priče o Bogu i Božjem kraljevstvu i o tome kako je on sin Božji i odlučili su tome stati na kraj. Osuđen je na smrt razapinjanjem na križ na brdu Golgota.
Svakog osuđenika bi tamo vodili rimski vojnici i tjerali ga da sam nosi križ na kojem će biti razapet. Tu tužnu povorku uvijek bi pratila masa ljudi željnih senzacije i uživanja u tuđoj nevolji. Ivan je rekao da idemo i mi jer bi tamo mogli profitirati.
„Kako se može profitirati kod nečije smrtne kazne?” čudio sam se.
„Prije razapinjanja na križ vojnici s osuđenika skinu odjeću koju kasnije međusobno podijele. Ali dok se vrši razapinjanje, na tu odjeću nitko ne obraća pažnju, ni vojnici ni rulja koja gleda. Više puta sam ja tako došepao do te odjeće, uzeo je i odšepao dalje, a da me nitko nije primijetio.”
Tad mi je sinulo da Ivan, unatoč tome što je bio, nikad nije oskudijevao odjećom. Ponekad je i meni poklanjao. Nije to bila skupa i bogata odjeća, ali smo je uvijek imali dovoljno što u zimskim mjesecima nije zanemarivo.
Samo dobar plijen ili…
Kad je povorka stigla na vrh Golgote, nas dvojica smo se polako progurali u prvi red. Nikad prije nisam razapinjanje gledao iz takve blizine. Ivan mi je dao znak da nije vrijeme za gledanje već za akciju.
„Ja ću uzeti Isusovu odjeću, a ti uzmi od one dvojice”, rekao je i bio je potpuno u pravu – nitko nas nije gledao, svi su bili fokusirani na užas koji se događao nekoliko metara od nas. Polako smo se spustili sporednom stazom, a kad smo skrenuli iza stijena, počeli smo trčati i smijati se od sreće što smo uspjeli u svom naumu. Tada sam primijetio nešto čudno. Uvijek sam ja bio taj koji je brže trčao, a Ivan bi šepao za mnom, a sad me prestigao za dvadesetak koraka i nisam ga mogao stići.
„Ivane, čekaj, stani!” Stao je, stao sam i ja i zaprepašteno gledao njegove noge koje su sad bile potpuno identične. Desna više nije bila suha, zgrčena i kraća od lijeve.
Ivan je, ne vjerujući sam sebi, polako napravio nekoliko koraka još uvijek grčevito držeći Isusove haljine. Zatim ih je bacio na pod i ponovno počeo koračati. Uplašeno me pogledao, sjeo na pod i počeo plakati.
Čudesno izlječenje hromog Ivana
Mene su prošli srsi. Ako su haljine Božjeg čovjeka izliječile Ivanovu nogu, što tek može Bog sam? Sinulo mi je da je Isus dobro govorio. Treba živjeti po Božjim zakonima jer Bog je svemoguć… Prošla su mi kroz glavu sva čudesa kojima sam nazočio zadnje tri godine, a nisam na njih obraćao pažnju misleći samo na to kako se bez truda i muke dobro najesti. Stropoštao sam se do Ivana pa i sam počeo plakati, što od straha, što od ganuća zbog svega što sam vidio.
Kad sam se isplakao, sinulo mi je da više nisam mali gladni dječak koji ovisi o mrvicama s tuđih stolova. Imam dvadeset godina, jak sam i zdrav, mogao bih raditi kao najamnik u polju ili vinogradu. Također, bogati trgovac Efraim gradio je velebnu palaču za sebe i svoju obitelj i tražio mnogo radnika. Nisam zidar, ali nositi kamenje ili kante s pijeskom bih znao. Čuo sam da on dobro plaća. Mogao bih uštedjeti nešto novca pa unajmiti, a možda i kupiti neku malu kućicu. Danas – sutra mogao bih se i oženiti…
„Ići ću kod gazde Efraima i moliti ga da me uzme za radnika”, rekao sam odlučno.
„A što ćeš ti?“ pitao sam Ivana koji je još uvijek plakao.
„Ne znam, prijatelju, ne znam”, odgovorio je. Htio sam ga nekako utješiti pa sam ga zagrlio i rekao:
„Ivane, ako ne želiš biti zdrav, ti uvijek možeš glumiti da si bolestan. Dovoljno dugo godina si šepao da sad znaš i sa zdravom nogom tako hodati.”
A on je i dalje jecajući ponavljao rečenicu: „Ne znam, prijatelju, ne znam…”
Jagoda Prebeg – Žena Vrsna
Foto: Conger Design – Pixabay
