Feministička propaganda je stvorila ideju prema kojoj je uzbudljivije ići na posao nego ostati kod kuće s djecom.
Čitajući Telegraph za oko mi je zapeo članak „Žene su u maršu – ali postoji jedna velika prepreka“ autorice Isabel Hardman. Ta „velika prepreka“ je postojanje jako malo cijenom prihvatljivih osoba i ustanova za čuvanje djece. Ono što me natjeralo na razmišljanje je to što se nigdje u tekstu ne spominje da bi ostanak kod kuće i briga za djecu dok su mali bila zadovoljavajuća alternativa „izbora karijere“, korisna i izazovna kao i odlazak na posao, ako ne i više. Kada jedna pametna novinarka kao Hardman piše članke poput ovoga, svjesna sam da je feministička propaganda vrlo učinkovita i djelotvorna.
Zašto žene nestaju?
Hardman tvrdi kako djevojke sada nadmašuju dječake kroz cijelo školovanje čak i fakultet, pa zašto onda, pita se ona: „žene nestaju kad imaju tako impresivan početak u životu?“ Ona vjeruje da je odgovor jednostavan i obeshrabrujući. Ne radi se o kulturi postignuća, niti o biološkim različitostima. Razlog je loš sustav brige o djeci – cijene su apsurdne, previsoke, tako da u potpunosti tjeraju žene s tržišta rada.
Ovo je, prema autorici, velika zapreka u napretku žena u sadašnjem vremenu.
„Manjak jeftine službe za brigu o djeci povlači za sobom druge posljedice. Nestajanje žena – nevoljko – s radnih mjesta nije samo osobni gubitak nego rezultira smanjenjem uzora za mlade djevojke“, što znači „da manje djevojaka ima inspiraciju za uspješnu karijeru ili posao.“ Izgleda da „manje od 30% prijavljenih za Tory članove parlamenta su žene, što baš i ne pomaže brojčanom stanju u Domu komuna.“ Hardman vjeruje da ambiciozne žene u politici „imaju šansu za jako dobru karijeru u Parlamentu“ – ali samo ako se sve političke stranke „slože oko radikalne promjene oko sustava za brigu djece.“
Većinu žena djeca promjene – duboko i trajno
Važno je spomenuti dva snažna politička „uzora“ koje Hardman citira u svom članku – Theresa May, britanska premijerka, i Angela Merkel, njemačka kancelarka. Najočitija činjenica o ovim jako uspješnim političarkama se ne spominje, a to je da nemaju djecu. I ovdje dolazimo do točke u kojoj je jako bitno istaknuti, a autorica to ne piše, a čini se i ne shvaća: većinu žena djeca promjene – duboko i trajno. Ne znači to da one prestaju biti pametne ili da ne žele koristiti svoj intelekt u nečemu drugome izvan kuće, ili da kućni poslovi ili dječji razgovori neće ponekad biti frustrirajući i iscrpljujući. To znači da potpuno nova uloga – uloga majke – dođe tako iznenada i one duboko u srcu znaju da je njihov odnos s bebom velika prekretnica s ogromnim posljedicama.
Čak i ovo što pišem izgleda kao hereza. Kako se ostanak kod kuće s djecom može uspoređivati s uzbudljivim očekivanjima koje nudi posao i to baš u godinama u kojima vaša karijera ima najviše šanse za uzlet ako želite stići na vrh ljestvice. Organizacija kojoj pripadam, Majke kod kuće su bitne (Mothers At Home Matter), počela je djelovati 1990-ih i stalno vodi teške bitke da uvjeri naše društvo da polagana medijska propaganda koja odbija prepoznati da uistinu postoje urođene razlike između muškog i ženskog spola, da „ne možeš imati i ovce i novce“ kao što izreka kaže, i da ostavljanje jako male djece na cjelodnevnom boravku u vrtiću, osim u ozbiljnim okolnostima, uopće nije dobro za njihov emocionalni razvoj.
Majke kod kuće su bitne
Možda postoji jednostavan odgovor na činjenicu da tako malo žena želi biti u parlamentu –svijet nacionalne politike ne privlači „ženski genij“ (evo još jedne hereze). Enoch Powell je jednom zamjerio Margaret Thatcher da je njen problem izoliranost, jer je žena, nije razumjela da biti u Domu komuna podrazumijeva druženja u klubu. Mislio je na to da muškarci općenito vole klubove, a žene ne. Da su jaslice i dječji vrtići u Domu komuna, bi li žene više bile privučene politici? Nekako sumnjam u to. Margaret Thatcher, majka i uspješna političarka je iznimka, kasnije u životu je iskazala žaljenje zbog posljedica izbora koji je odabrala, politiku ispred obiteljskog života.
Vezano za ovu temu, gledala sam doista zanimljiv DVD prošlu noć „Naranče i sunce“, koji priča šokantnu i istinitu priču o nezbrinutoj djeci iz domova koja su 1940-ih i 1950-ih deportirana u Australiju bez znanja i pristanka roditelja. Ono što me pogodilo iz tužnih priča ovih, sada već starijih muškaraca i žena koji traže svoje korijenje, je neopisiva želja da nađu svoju majku – svjedočanstvo izgubljene veze za kojom čeznu i za koju su osjetili da je nezamjenjiva.
Očinska veza proizlazi i razvija se od djetetove povezanosti s majkom
Kršćanska umjetnost također ističe odnos majke i djeteta. Činjenica da ima bezbroj slika naše Gospe i djeteta Isusa ne potkopava presudnu ulogu sv. Josipa, jednostavno ukazuje na primarnu važnost majčinstva. Iz istog razloga australska „siročad“ nisu govorila o čežnji da pronađu izgubljenog oca – ne zato što očevi nisu važni nego zato što očinska veza proizlazi i razvija se od djetetove povezanosti s majkom.
Ne govorim sve ovo da bih kritizirala majke koje rade, neke su prisiljene raznim okolnostima na posao, nego da bih istaknula važnost odnosa majke i djeteta i kako on lako može biti pogođen i oštećen ako se mala djeca daju u vrtić i odvoje od svoje primarne veze ljubavi i to na više sati dnevno. Baš ono što Hardman ističe da nam je neophodno ako želimo napredovati u poslu.
Možda je velika prepreka za žene u naše vrijeme ta da se ne percipiraju kao ključne uloge u emocionalnom razvoju male djece koja se ne može nadomjestiti profesionalnom brigom za djecu – ma što nam propaganda o tome govorila.
Francis Phillips – Catholic Herald
Prevela: Katarina Udovičić
Foto: TeiTo
