Od besmisla ateizma, a zatim provođenja raznih dalekoistočnih, pa i spiritističkih praksi iz mladenačke znatiželje, izvukla su me kršćanska braća, protestanti – uglavnom baptisti – na čemu sam neizmjerno zahvalan Bogu što su jedne kišne, kasnojesenske večeri, po mrklom mraku ubacili pozivnicu baš u moj studentski kaslić. Tako je, uz 4000 studenata u domu, od svega desetak kopiranih letaka, jedan završio u mojim rukama. Doista, čudni su putevi Gospodnji. Nekoliko godina neformalnih druženja, proučavanja Pisma, molitava, slavljenja, kampova, svjedočenja… ostaviše u meni neizbrisiv trag mladenačkog poleta i velike radosti u shvaćanju da sam sve bliže otkrivenju smisla života i Istine koju sam dugo tražio.
Čudni su putevi Gospodnji – pojavile su se i nuspojave ovog propisanog lijeka
Od toga dana više ništa nije bilo isto. Postalo je jasno da se svijet može promijeniti i da ima netko tko ga već mijenja ili ako ne to, a ono barem da je promjena potrebna. Oni koji su to osjećali bili su neko vrijeme skupa i to je bilo dovoljno.
– Pavao Pavličić
Jedna me neprijeporno bitna poveznica mnogih protestanata, mojih vršnjaka, s Katoličkom Crkvom, počela osobito zanimati: mahom su svjedočili kako su – kao odgajani katolici – u Crkvi osjećali prazninu, dosadu, nerazumijevanje za njihove probleme i težnje, mrtvilo, neprihvaćanje… Sva njihova svjedočenja trebala su pokazati gdje nam nije mjesto i poslužiti mobilizaciji članstva protiv Nje, a rađala su u meni uzavrelom znatiželjom koja me na koncu posve svladala. Sve žarče sam se pitao što su to moja braća po istome Ocu tražili, a nisu našli u toj, meni tada velikoj nepoznanici, Katoličkoj Crkvi?
„A komu da prispodobim ovaj naraštaj? Nalik je djeci što sjede na trgovima pa jedni drugima dovikuju:
Zasvirasmo vam i ne zaigraste,
zakukasmo i ne zaplakaste.“Mt 11,16-17
Pronašao sam Crkvu – Krist joj je Glava, Duh Božji snaga..
Stidljivo sam prišao, prišuljao se, skrivečki osluhnuo, vidio i – zaljubio se u Nju! Jer pronašao sam znakove Krista živoga – u Crkvi – Njegove rane i Njegovu moć, pronašao sam ucijepljenost Neba na Zemlji. Našao sam da je istodobno grešna i sveta, baš koliko sam ja grešan i svet. Pronašao sam, uz Sveto Pismo, 2000 godina živu tradiciju koja od prvih kršćanskih vremena tumači i ispravlja ljudske zablude. Pronašao sam neprekinuti niz vjernika od glave – Isusa do mene zadnjeg i najmanjeg, niz biskupa – Kristovih namjesnika na zemlji od apostola do danas, niz papa od sv. Petra do danas.
Pronašao sam sakramente koji oživljuju i liječe, daju snagu i smisao. Liturgiju koja ljepotom ostavlja bez daha. Sreo sam Duha u tišini molitve, pronašao sam mir, red, razumnost, trijeznost laika i svećenika. Dobio sigurnost da, po Njegovoj Riječi, vrata paklena neće nadvladati. Osjetio jedinstvenu dragocjenost spoznaje da mi je svaka crkva, pa i ona u Pešti, Beču, Parizu ili Rimu predragi dom i da, jezičnim barijerama uprkos, u svakoj mogu biti aktivnim sudionikom Euharistije koja slavi pobjedu Života.
Tako sam, nakon dugog i zamornog puta punog opasnosti i stranputica, izranjen teškim borbama sa svijetom i samim sobom, posve nezasluženo zadobivši Majku, pronašao zamrlog sebe i – ozdravio!
Ovo svjedočanstvo možete i poslušati u video formatu:
Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto:
