Dobro nam poznata Paulina P…
U izdanju nakladničke kuće Mozaik knjige izišla je knjiga Dnevnik Pauline P., lektirni naslov za djecu u trećem razredu osnovne škole. Knjiga je rado čitana. Mene nije privlačila i nisam je namjeravala pročitati jer sam se nakon površnoga listanja uvjerila u njezin siromašan rječnik, oskudnu fabulu i isprazne dijaloge. Kada je u treći razred krenuo naš sin i knjigu donio kući, morala sam se osloboditi staroga iskustva i cijelu je pročitati kako bih mogla zaključiti po čemu ona zaslužuje biti na popisu lektire.
Paulina P. i njezin dnevnik
Djevojčica Paulina P. ide u treći razred osnovne škole, živi u Zagrebu s ocem i majkom, ima djedove i bake, nema braće ni sestara. Naime, obitelj je česta tema u djelima dječje književnosti, mnogi je pisci stavljaju u prvi plan. Hrvatski su pjesnici, kaže I. Bošković, bez obzira na vrijeme u kojemu su djelovali, u obitelji uvijek pronalazili istinsko nadahnuće.
Knjiga je pisana u obliku dnevnika, upravo takvu formu djeca i mladi rado čitaju. Paulina svoj Dnevnik započinje pisati u rujnu, a završava u lipnju. Dnevnik je pisan nedomišljatim rječnikom, rečenice su jednostavne, a opisi vrlo skromni. Dnevnik je pisala djevojčica i u njemu ni ne očekujemo opise krajolika kakvima primjerice obiluju ruski realistički romani, ali ipak nedostaje slikovitosti. Toliko je predivnih lektira uz koje smo odrastali i u njima uživali, a danas se nekako zaobilaze pa se umjesto njih djeci nude isprazne knjige. Jedan od najcjenjenijih dječjih pisaca Ivan Kušan ima čitav niz uzbudljivih i poučnih dječjih romana, a njegovih knjiga sve je manje u dječjim rukama.
U poglavlju Berem sve i svašta, autorica nevješto, neuvjerljivo i pomalo dosadno nabraja kako Paulina odlazi kod ovoga i onoga pa bere kupus u Ogulinu, šljive u djedovoj vikendici u Zagorju, jabuke u bakinom voćnjaku, s Majom je sakupljala kestene, djedu je pobrala grožđe, Lukinoj teti kukuruz… Sve je to Paulina radila od 35. do 39. stranice. Ne znam tko bi u to mogao povjerovati i što se htjelo postići ovakvim nabrajanjem.
Razmažena devetogodišnjakinja
Nakon što smo pobrali sve i svašta, evo dođosmo do poglavlja Duplići za rođendan. Paulina je sve na svijetu svojim roditeljima, djedovima i bakama. Za deveti je rođendan dobila iste poklone kao i prošle godine. Nije pomislila da bi ih mogla dati onima koji ih nemaju jer je usredotočena na sebe. Nije li vrijeme u kojemu živimo ionako prepuno djece kojoj roditelji udovoljavaju u svemu? Ne mogu im nadomjestiti vrijeme koje s njima ne provode, pa im zato darivaju poklone i možda tako kupuju njihovu šutnju i prividan mir. Kao da to nije previše, pa sada takav lik mora postojati i u lektiri, morala se stvoriti jedna razmažena devetogodišnjakinja.
Paulina se misli koliko će dana slaviti rođendan kako bi na njega mogla pozvati sve koje želi. Potom njezin otac, koji je prikazan sa nedostatkom autoriteta, kaže: Baš me briga, slavite i deset dana ako želite. On je opisan kao dobrodušan čovjek, ali kćerka ponekad ne bira riječi dok s njim razgovara, često mu odgovara kao da joj je vršnjak iz razreda. On misli da je dosta šestodnevnih slavljenja rođendana na što mu kćerka oholo odgovara: Baš ste na meni odlučili štedjeti. Što se djeci želi poručiti ovakvim odnosom djeteta i oca?
Kupovina ljude usrećuje
Paulina ostalim trećašima kaže da je najvažnije da si udovoljavaju i da nađu načina kako će doći do željenoga cilja. Kad je maglovito, želim novi kaput, kad je kišovito trebam novi kompjuter – reći će Paulina. U društvu u kojem je imati postalo sve, uistinu nam ne treba lektira koja govori kako je kupovina radost jer dobro znamo da, iako nas to trenutno uveseljava, gomilanje stvari je nepotrebno i čovjeka ne može ispuniti. Paulina jasno kaže da kupovina ljude usrećuje, to je jedna od poruka koju ova knjiga šalje trećašima. Neka ti roditelji kupe sve što poželiš iako to za tebe nije dobro, nema veze, samo kupuj.
U poglavlju Moj ili njihov kompjuter Paulina je opisala kako je uspjela doći do računala. Žalila se svima kako, eto, baš ona nema računalo, a zbilja joj treba. Svi su joj govorili da je to skupo, da će popustiti u školi, računalo troši puno struje… Na kraju je ipak problem riješen. Paulini je djed kupio računalo, u njemu su svi uživali, a Paulina jedva da je i uspjela doći do njega, jer su ukućani bili zaokupljeni tražeći nešto na njezinom računalu. Ovaj dio Dnevnika je vrlo uzbudljiv, razigran, a kraj je neočekivan jer je Paulina ipak otišla kod Dore zabavljati se na kompjuteru.
Ljubavni problemi
U poglavlju Vjenčanje Paulina ima ljubavnih problema. Jasno je svima da djeca imaju svoje simpatije, netko im je drag, a netko nije. Njima je u Dnevniku posvećena posebna pažnja pa se lako dobije dojam da se time djecu gura u ove osjetljive teme. Sjedit ću s Ivanom u autobusu! Osjetila sam uzbuđenje. I danas će te Ivan čekati pred školom. Protiv moje nove zaljubljenosti bio je samo moj stari dečko Luka. Tko mu je kriv kad je mlađi i niži od Ivana.
Zabrinjavajući su neki odlomci jer na prepreden način uvode djecu u ozbiljne pojave koje su dio života odraslih ljudi, posebice mladića i djevojaka. Paulinina zaljubljenost u Ivana samo je dio problema jer je Paulina u trećem razredu osnovne škole prije njega već imala dečka Luku. Što se mota po glavama devetogodišnjaka dok čitaju ove retke? Čemu ih poučavamo dajući im takve lektirne naslove u ruke? Hoćemo li se čuditi kada u višim razredima osnovne škole djevojčice budu imale nekoliko bivših momaka, kada im se roditelji budu pozivali u školu zbog neprimjerenoga ponašanja, izgleda, neizvršavanja svojih obveza i loših ocjena, a do jučer smo im nudili knjige u kojima im se takvo ponašanje predstavljalo kao normalno, prihvatljivo? Nisu to bezazlene dječje gluposti, kako bi mnogi rekli, napisana riječ ima svoju težinu, kao i izgovorena i ona kod djece ostavlja svoj trag. Kakav? Vrijeme sve otkrije.
Vidjela sam Luku u gaćama
U dijelu Dnevnika koji opisuje događaje na skijanju Paulina ushićeno govori prijateljici da je Luku vidjela u gaćama. I oni su nas htjeli vidjeti, ako ne u gaćama, onda bar u pidžamama – piše u poglavlju Skije s plavim i crvenim prugicama. Što se krije iza takve rečenice koju izgovara jedna trećašica i kakav utjecaj takve izjave imaju na mladu čitalačku publiku za koju znamo da se poistovjećuje s likovima iz knjiga koje čitaju? Oni tek počinju kritički razmišljati… Ako je ovako sada, što sve Paulinu čeka do osmoga razreda? Strah je čovjeka i pomisliti.
Možda će mnogi, koji se s ovim osvrtom neće složiti, i to je njihovo pravo, reći da je radnja izmišljena, neki da je autorica bilježila događaje iz svoje blizine i da zbog toga ne treba dizati prašinu. Bez obzira na to, usmjeravamo djecu prema jami, a onda ćemo kada skoro u nju upadnu, svi trčati i mahati rukama vičući: Stani, dolje je provalija!
Vjenčanje i… rastava?
Paulina je zaboravila staroga dečka, pronašla je novoga, na izletu se vjenčala i ubrzo rastavila. Nije problem u vjenčanju, ima toga i u Vlaku u snijegu, Družbi Pere Kvržice,… problem je u rastavi! Nije li nerazumno da se rastava opisuje na tako dopadljiv način, kada oko nas stalno gledamo lica mnoge djece koja trpe zbog rastavljenih roditelja. Autorica se oko toga dijela dnevnika potrudila, pa je Paulina ispala zanimljiva jer se, eto, i vjenčala i ubrzo razvela.
I nije problem što je ona rastavu spomenula i što je taj stari momak za Paulininu prošlost, već smo otupjeli na takvo nešto jer nas je autorica od početka pripremala, ali tužna je šala na račun rastave. A rastava nije šala. Hoće li ovaj dio lektire neku djecu zaboljeti? Onu, a takvih je mnogo, autorica sigurno neće uspjeti nasmijati, samo će ih podsjetiti na teške trenutke. Naravno da ne treba stavljati glavu u pijesak, rastave se događaju i to nitko ne želi umanjiti, ali se ne bismo smjeli šaliti s takvim stvarima koje mnogoj djeci, iako mi to možda nećemo primijetiti, produbljuju otvorenu ranu.
Autorica svojim devetogodišnjim čitateljima podilazi, šaleći se kako tata u avionu gleda stjuardese. Tata i mama nisu gledali oblake. Tata je gledao lijepe stjuardese, a mama se pravila važna čitajući novine. Vrlo zanimljiva rečenica! Toliko se obitelji raspada zbog preljuba, ostavljajući iza sebe trpeću djecu od kojih se većina nalazi ispred mnoštva ostalih zala kao što su alkohol, droga, kojekakve raskalašenosti, nemogućnosti prilagodbe u školi i društvu. Ali, gle čuda, Paulini je baš zabavno da tata gleda druge žene. Što mladi čitatelji razmišljaju dok čitaju ove retke?
Sutra se želim rastati
Paulina kaže da se bolje bezbrižno igrati i biti samo nečija cura, a gledajući na majku zaključuje da je u braku posla preko glave. Kao udana žena nisam se dobro osjećala. Odlučila sam sutra objasniti Ivanu da se želim rastati. Pitat ću učitelja kako se to radi. Brzo je Paulina promijenila odluku pa je od vjenčanja za trenutak došlo do rastave. Nećemo nikada znati na koliko je školaraca utjecao ovakav stav o braku iako je lako zapaziti koliko Paulininoga ponašanja ima u ponašanju današnjih mladih. Mnogi mijenjaju nekoliko fakulteta jer niti jedan ne mogu privesti kraju, rastežu se po kući do tko zna koje godine života, mnogi se ne zaposle, a još manje odvaže na zasnivanje vlastite obitelji. Paulina dobro kaže, a mnoge bi se žene s time složile, posla jest preko glave, ali gdje je tu žrtva iz ljubavi prema bližnjemu? Tko je uopće čuo za tu riječ? Žrtva.
Paulina na maskembalu pogrešnom dečku skrivećki daje poljubac, pa onda nastavlja tražiti pravoga Batmana ljubeći sve po redu dok ne nađe svojega. U toj potrazi uletjelo je i sočno izražavanje: Baš si glupa. Ti si glup. Eto, malo pridjeva da trećaši obogate svoj rječnik nakon što su se načitali Paulininih neprimjerenih postupaka. Ako nam se čini da je glup i glupa bezazleno, onda ćemo na klizalištu čuti: Kretenu. Paulina mora klizati, a smeta joj taj kreten.
Glupa si i ružna
U knjizi se djevojčice svađaju, i to nije čudno. Je li potrebno da jedna drugoj govore glupa si i ružna? Dora je Paulini jednom rekla da je krava. Što bi roditelji rekli kada bi im kćerka došla kući žaleći se da joj je takvu riječ, ili sve njih u nizu, rekla jedna djevojčica iz razreda? Ili bi se razljutili i pokušali doći do učiteljice, podigli prašinu ili bi joj rekli da uzvrati istom mjerom ili žešće. Nažalost, istina je da neki školarci katkada tako govore jedni drugima. Ali zar ih dječja književnost koja pridonosi razvijanju osjetljivosti za književni izraz, kako kaže K. Visinko, tomu poučava?
Čitanjem dobrih pisaca njeguje se jezična kultura
Akademik Ljudevit Jonke u knjizi članaka i rasprava Književni jezik u teoriji i praksi (1965.) kaže: Piši onako kako dobri pisci pišu želeći time dokinuti krilaticu: Piši onako kako narod govori. Htio je reći da se čitanjem dobrih pisaca njeguje jezična kultura. Na ovu misao osvrnuo se S. Hranjec i dodao kako jezik književnoga djela treba biti uzor u čitateljevu izražavanju.
Njihovim se zapažanjima suprostavio K. Bagić koji se u svojoj knjizi Treba li pisati kako dobri pisci pišu? pita koji su to dobri pisci, tko će ih odrediti i odvojiti od ostalih. Bez obzira na oprečna mišljenja svjesni smo da djeca upijaju ono što čitaju. Nažalost, učenici se sve lošije izražavaju, zbog siromašnog rječnika često zamuckuju, mnogima je prostačenje dio svakodnevnoga govora, a tome im mnogi lektirni naslovi i pomažu jer ih poučavaju vulgarizmima. Zbog toga bih se priklonila mišljenju profesora Jonkea da se jezik njeguje čitanjem lijepe, u ovom slučaju, dječje književnosti.
Topli obiteljski trenutci…
Autorica je, bez uljepšavanja, opisala kako obitelj ima poteškoća s novcem. Čekovi ih spašavaju, jer pravoga novca nitko ne vidi. Mislim da bi se s time mnogi mogli poistovjetiti. Obitelj živi skromno, ali im ništa ne nedostaje i u tome majka, otac i Paulina imaju zajedništvo jer se oko svega dogovaraju. Ovaj dio Dnevnika je opisan s jednom toplinom. Poglavlje Praznični prosinac vrlo je zanimljivo, čini se kao da sve svijetli od ukrasnih svjećica. Paulina je radosna zbog adventskoga vijenca koji je izrađivala s mamom, božićnih poklona koje će dobiti… U nosnicama osjećamo miris bora, kolačića te ushićenoga dječjeg iščekivanja.
…i ljubavni jadi
Došla je i veljača. U veljači je Valentinovo. Znajući sve Paulinine ljubavne jade strah nas je i pomisliti što možemo očekivati. Tata je Paulinu dovezao do škole, za maskembal je odjenula kostim princeze pa joj je tata na izlazu iz automobila dobacio: Izvoli, princezo! I pazi što radiš s prinčevima. Vrlo neobična rečenica jednoga oca. Nismo više dečko i cura! – viču Paulina i Batman jedno drugome. Ništa strašno, takav razgovor nam je već poznat.
Dosta mi je više tih glupih muških!
Puno su opasnije rečenice: Dosta mi je tih glupih muških! Bolji mi je život bez njih. To i moja mama kaže. Rečenice su napisane jedna pored druge, kako bi bolje zvučale i lakše ušle u glave naših trećaša. Smiju li se pobuniti tate, naša braća, djedovi, stričevi i ostali predstavnici muškoga roda na ovakve rečenice ili su na ovo naviknuli? Što bi se dogodilo s ovim Dnevnikom da je autorica napisala Dosta mi je više tih glupih žena ili pseta ili… Zasigurno bi se uznemirile mnoge udruge i stale u obranu dostojanstva ovoga ili onoga. Meni i mnogima, vjerujem, smeta kada se ovakvim frazama vrijeđaju naši očevi, muževi, sinovi, braća.
Onima koji odlučuju koja će lektira doći djeci u ruke to zasigurno ne smeta sve dok se muškarci ne pobune. E, pa ja se bunim i vičem umjesto njih! A djevojčice slušaju što mama kaže pa kada mama kaže da joj je život bolji bez muškaraca, zašto je ne bi poslušale? Posljedice ovakve slobode gledamo svakodnevno. A Paulini mama, kao da kaže neku najednostavniju izjavnu rečenicu, ushićeno dodaje: Pa ti mijenjaš dečke svaki mjesec. Što tu imamo dodati? Majka je lijepo poučava.
Najbolja prijateljica
U poglavlju Najbolja prijateljica Paulina pokazuje da se može promijeniti. U početku nije bila prijateljski raspoložena prema novoj učenici, a onda prestaje biti zavidna i pomalo zločesta, preispituje se i daje priliku djevojčici. Primjećuje da je vrlo draga te su se na kraju sprijateljile. Ovaj dio je vrlo poučan jer se djeca u njemu mogu prepoznati, posebice jer ima sretan završetak i tako u Dnevnik unosi vedrinu. U poglavlju Ne da mi se, kao što sam naslov kaže, mnogo puta se ponavlja ova rečenica koju Paulina izgovara ili pomišlja kad god nešto treba raditi. Poglavlje podsjeća na ono Berem sve i svašta i pomalo je dosadno.
Do kada će trajati taj Uskrs?
Uskrs je. Paulina, onako nehotice, omalovažava hrvatske uskršnje običaje govoreći da je bake nagovaraju na gluposti, jer žele da se umiva u cvijeću. Smiješno joj je što bake na Veliki petak ne žele jesti. Mnoga djeca koja čitaju ovu lektiru u školi pohađaju katolički vjeronauk. Tako da su, ako nemaju jasan stav o vjeri, zbunjena. Roditelji i vjeroučitelji ih poučavaju o kršćanskom moralu i uskršnjim običajima, a Dnevnik te običaje ismijava. Autorica se izruguje s djedovima koji jedva čekaju da misa završi, jer ipak su išli na misu, Uskrs je, a onda će poslije u kafić. Bake se prije ulaska u crkvu obraćaju svima: Nadamo se da znate sve molitve!
Govoreći o Velikom petku u Dnevniku piše: Kad sve ispeku (ovdje misli na bake) i pripreme, odluče na Veliki petak ništa ne jesti! Smiješno, ali istinito. Paulina za kraj sve začini svojim pitanjem: Do kada će trajati taj Uskrs? Zamjenica taj mora zaboljeti katolike. Opet postavljam pitanje: Odakle autorici pravo da vrijeđa vjernike?
Oprosti nam, Paulina
Poglavlje Oprosti nam, Paulina je puno iskrene dječje topline i zaslužuje pohvalu. Autorica je ovdje opisala obiteljsku svađu između mame i tate, kuća odzvanja od povišenih tonova, Paulina je zabrinuta i smišlja što napraviti. Plan joj uspijeva i roditelji se mire, a Paulina je radosna. Divno.
Svako zlo za neko dobro lepršavo je i neposredno napisano poglavlje. Paulina je napokon djevojčica, ne glumi djevojku, kao u ranijim poglavljima gdje se nameće ideja kako je normalno da se devetogodišnjakinja ponaša poput odrasle djevojke. Paulina je pomalo divlja djevojčica koja igra gumi-gumi u novim sandalama. Pala je, raskrvarila bradu, uništila sandale. Taj prizor je slikovito i uvjerljivo opisan. Poglavlje završava smiješnom rečenicom: Jer sandale nisu kao brada koja se može sašiti i biti kao nova! Paulina jadikuje zbog sandala, a ne jauče zbog rasječene brade! Na kraju Dnevnika autorica, inače učiteljica razredne nastave, koristeći Paulinu kaže: Kolike sam samo gluposti u njega nadrobila! Zvuči poput opravdanja za mnoge nepromišljenosti koje je napisala, a činile su joj se prikladne.
Umjesto zaključka
Valja reći da je Dnevnik Pauline P. vjerojatno slatka narančada u usporedbi s lektirama koje čekaju djecu u višim razredima osnovne škole. Tužno je samo što se pored predivnih naslova koje smo čitali mi i naši roditelji, a koja su neki prozvali zastarjelima pa ih više ni ne stavljaju na popis lektire, djeci nudi ovako površna literatura. Ali ovo bi se, nažalost, moglo shvatiti kao dobra priprema za roman Tajni leksikon Ž. Hercigonje ili neke druge lektire. U toj lektiri šestoga razreda djeca čitaju leksikon u kojem je jedno od pitanja Što misliš o seksu? U toj se lektiri opisuje kako se jedna od učenica navečer u parkiću žvali s dečkima.
Crnković i Težak kažu, a to znamo i sami, da djeca do knjiga ne dolaze sama, netko im ih nudi. Tko je taj netko? Mi! Preuzimamo li odgovornost za mnoge propuste pa čak i grijehe koje su djeca počinila jer smo ih na ovaj ili onaj način pogrešno usmjeravali? Možda je jedini način da nametnute lektire učitelji kritički obrade, a vjerujem da oni to i rade, i tako djeci skrenu pozornost na ono što je u lektiri lijepo, dobro i plemenito, a što ružno, nepristojno, vulgarno…
Priče su vrlo bliske djeci i djetinjstvo je utoliko više djetinjstvo ukoliko je prisutna priča, a priča utoliko više priča koliko je bliža djetinjstvu, kažu Crnković i Težak. Je li Dnevnik Pauline P. uistinu nešto blisko dječjem odrastanju i želimo li da djeca odrastaju na ovakav način, uvlačeći se pomalo u opasnosti koje ne pripadaju njihovom nevinom dječjem uzrastu?
Članak je prethodno objavljen u 4. broju časopisa Lađa 2021.
Daria Matijević, prof. hrvatskog jezika i književnosti – Žena vrsna
Foto: Drew Perales – Unsplash
