U jednom trenutku svoga duhovnog rasta dobila sam silnu želju da svjedočim živoga Krista u patnji i trpljenju; želju za svjedočanstvom radosnog prihvaćanja i nošenja svoga križa i pronalaska smisla u patnji. Znala sam da moje pisanje nije samo moja terapija i neki ispušni ventil, kao što mnogi oboljeli čine, već da moji pisani uradci trebaju ugledati svjetlo dana na dobro drugih. Pišući svoje priče, iznosila sam ponekad osobne dijelove svoga života za koje sam u početku mislila da će ostati rezervirani samo za mene, ali s vremenom sam shvatila da kad Gospodin zove, ništa ne može biti skriveno. To je značilo djelovati u istini i dopustiti Duhu Svetome da rasvijetli bilo koji dio moga života i duše.
Izlazak iz sigurne zone – jer Gospodin poziva
Nakon izvjesnog vremena, došao je trenutak i za korak dalje: osjetila sam snažan poriv da proslavljam Gospodina i usmenim svjedočenjem. To je bio nešto zahtjevniji zadatak, potpuni izlazak iz moje sigurne zone, no pustila sam Duhu da me i u ovom slučaju vodi.
Tijekom jedne takve prilike za svjedočanstvom, put me odveo u Međugorje. Činilo se prilično nemogućim da izorganiziram put i smještaj u kratko vrijeme, čak je bilo i svojevrsnih iskušenja tik pred polazak koja su ozbiljno dovela u pitanje moj odlazak. No ja sam se opet prepustila Božjoj volji i On je sve čudesno posložio kako treba.
Zahvalna zbog još jedne prilike da poslužim kao sredstvo u Njegovim rukama, veselila sam se dolasku u Međugorje.
Jedna divna duša, koja me ugostila u svom domu i hrabrila čitavo vrijeme, priredila mi je posebno iznenađenje. Naime, toga istoga popodneva odvela me na jedan seminar u domu vidjelice Marije Pavlović Lunetti, u sklopu kojeg sam imala priliku svjedočiti Gospinom ukazanju. Veselila sam se kao malo dijete i s onim iskričavim uzbuđenjem na koljenima sam, netom prije odlaska na mjesto ukazanja, pozdravljala u molitvi svoju Majčicu, govoreći joj koliko se radujem našem skorašnjem susretu. Molila sam se i plakala od ushićenja. Slutila sam da me očekuje nešto posebno, mada se nisam nadala onome što sam tamo uistinu doživjela.
Majčino iznenađenje
Prostorija u kojoj se odvijao seminar duhovne obnove bila je dupkom puna. Sjela sam, zajedno s mojom domaćicom i njezinom prijateljicom, na nasumice odabrano slobodno mjesto. U sebi sam razmišljala da sam se možda trebala “progurati” malo bliže oltaru.
Prije samog ukazanja molila se krunica. U jednom trenutku mikrofon je dospio u moje ruke. Gospođa ispred mene “tutnula” mi je svoju krunicu u ruku. Tako me dopala čast predvoditi jednu deseticu krunice. Zatvorila sam oči i s punom zahvalnošću uronila u duh molitve i na taj način odala čast dragoj Gospi veseleći se njezinom skorom dolasku. Smatrala sam da je već to velika čast i silna milost. Nisam ni slutila što mi se tek sprema.
Nakon završene molitve krunice, vidjelica Marija polagano je krenula prema oltaru. Kleknula je ispred izloženog kipa Blažene Djevice Marije u pratnji jedne žene koja je vjerojatno brinula o detaljima organizacije seminara. U jednome trenutku ta me žena uzela za ruku. Kako sam čitavo vrijeme pogledom pokušavala pronaći gospođu koja mi je posudila krunicu, u namjeri da joj istu vratim, pomislila sam da me ta žena iz tog razloga primila za ruku. No, prije nego što sam uspjela bilo što reći, snažno me povukla s moga mjesta i vodila prema kipu Blažene Djevice Marije gdje me je čekala vidjelica Marija, okružena dječicom.
Kada sam došla do Marije, gospođa koja me dovela do nje, tiho mi je šapnula: “Prepoznala sam Vas iz članka”, aludirajući na moje svjedočanstvo objavljeno na jednom portalu, i pokazala mi je mjesto gdje mogu kleknuti – tik uz vidjelicu Mariju, pored kipa Blažene Djevice Marije. Kleknula sam, potpuno zbunjena, i zatvorila oči. Oko mene su bila samo dječica. Suze zahvalnosti i duboke ganutosti krenule su mi nekontrolirano teći niz obraze iz zatvorenih očiju. U sebi sam samo zahvaljivala. “Zašto ja, Gospo?! Nisam to zaslužila, nisam nikako zaslužila…”
Razgovor s Majkom
Vrtlog mojih misli i snažnog lupanja srca prekinuo je opojni miris ruža koji sam odjednom osjetila. Odmah sam se sjetila priča u vezi Gospinog ukazanja i mirisa ruža. Moja Majka je tu, pored mene. U svoj svojoj raskoši i sjaju. Je li stvarno moguće?
Vidjelica Marija je u tom trenu prestala moliti, zašutjela je i zanosno promatrala Gospin kip. Znala sam da joj u tim trenutcima Gospa progovara.
U nevjerici sam pogledala silno mnoštvo ljudi sa svoje lijeve strane. “Evo me, Gospo. Ne znam zašto sam tu, pored Tebe, ali – evo me! Hvala Ti što sam tu. I Ti si tu, Majčice…” Ponovno sam zatvorila oči. Suze su mi neprekidno tekle niz obraze. Bila sam potpuno svjesna Njezine blizine i snage Duha Svetoga koji je na mene izlijevao more milosti. Koja čast i koji dar! Osjećala sam se toliko nedostojno…
Otvorila sam oči. Vidjelica je još uvijek netremice zurila u Njezin kip. Lice joj je bilo nepomično ali potpuno ozareno. Naša Majka joj govori. U prostoriji je vladala apsolutna tišina i mir. Opet sam zatvorila oči. Sve sam joj predala. Sve nakane koje sam u srcu nosila sa sobom, sve svoje životne situacije. Molila sam je za zagovor da se proslavi Otac Nebeski kroz moj život po prihvaćanju moga križa i prihvaćanju svega što me slijedi iz Božje ruke.
Znam da je Majka čula vapaj iz dubine moga srca. Na kraju je blagoslovila sve nabožne predmete podno svoga kipa, a među njima se nalazila i moja krunica. Od tada je ta krunica trajni i najljepši ukras oko moga vrata.
Najbolja majka mojoj djeci
Majko, hvala Ti! Toliko si divna! Hvala što budno paziš, zagovaraš i čuvaš moju djecu; ispravljaš sve moje krivine i nadokađuješ sve moje propuste. Vodi nas sve i dalje kroz život svojom blagom, nježnom i strpljivom rukom. I čega da se bojimo kada imamo svoju zagovornicu, onu od koje bježi svako zlo?! Sada se čak i sramim što sam ikada tugovala ili strahovala oko ovozemaljskog rastanka sa svojom djecom. Moja djeca mogu biti presretna jer će jednoga dana, nakon što ja odem s ovoga svijeta, njihova prava Majka zauzeti moje mjesto. Svjesno, intenzivno i konkretno. I biti im majka kakva ja, uz najbolju volju, nikad neću biti. Mojoj djeci stoga treba zavidjeti, nikako ih žaliti. To je ujedno i poticaj za razmišljanje svakome od nas roditelja – preispitajmo svoju navezanost na svoju djecu i pokušajmo otpustiti svoj strah. Neka nas u tome prati Njezin moćni zagovor!
Tea Perović – Žena vrsna
Foto: Privatna arhiva
