Jednom prilikom, prije par mjeseci, bilo mi je postavljeno pitanje: „Gdje si i kako si upoznala Boga?“ Pitanje kako sam došla do Boga, na koje nisam odmah imala odgovor, no od toga dana sam ga počela tražiti. I onda je odjednom odgovor stajao ispred mene, kao stari prijatelj s kojim se već dugo susrećem.
Početak moga puta do Boga
Odrasla sam u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, rekla bih. Sjećam se da smo kao djeca, vrlo rado čitali Sveto pismo s mamom i prepričavali razne događaje iz njega koji su nam se uvukli u sjećanje. Sjećam se i kako smo prije spavanja molili onu dječju molitvicu „Anđele čuvaru“, ali sve se to nekako s vremenom izgubilo i ja sam se sama počela gubiti u svim zavodljivostima koje mi je svijet pružao. Negdje oko primanja sakramenta svete potvrde pomalo sam se počela vraćati i na nedjeljnu svetu Misu te sam se uključila u nju kao čitač. Ali sada iz ove perspektive mogu reći da je sve to bilo iznimno površno i cilj mi je bio da se ja nekako „proslavim“ u svemu tome. Da budem viđena, da me se čuje, da me se pohvali.
I zatim je nastupilo dugo i teško razdoblje u kojem sam potpuno izgubila Gospodina, ali i vlastitu vrijednost. To razdoblje danas gledam kao najblagoslovljenije razdoblje života, jer da ga nije bilo, ne bih tako skoro upoznala koliko je velik i dobar Gospodin.
Svjetovne „ljubavi“
Iz neke moje silne potrebe da budem voljena, a ne gledajući koliko me Gospodin ljubi u svemu tome, skakala sam iz veze u vezu, tražeći „onog pravog“, filmskog, koji naravno ne postoji. Danas znam da je prava osoba ona koju ti je Bog podario i da svaka osoba može biti savršena ako ju savršeno voliš, bez obzira na mane, vrline i rane koje ona u sebi nosi. Živjela sam četiri godine vrlo grešan život koji je kasnije ostavio duboke tragove na mom srcu – uključujući i to da mi je bilo teško biti iskrena i otvorena u bilo kojem odnosu s ljudima. Nisam mogla uspostaviti dublje odnose u životu i predstavljalo mi je velik problem da netko upozna mene, ono sve što se krije u srcu, sve boli, rane, teškoće. Nisam to čak ni Gospodinu dopuštala.
Božja Ljubav
Gospodin mi je, nakon te duge četiri godine lutanja, poslao u život jednog predivnog anđela na kojem sam Mu danas beskrajno zahvalna. Poslao je u moj život jednog dečka s kojim sam provodila jako puno vremena. Puno smo razgovarali, slušali jedno drugo, plakali skupa, nasmijavali se i jednostavno bili si potpora i podrška u svakom trenutku. Nikada me nije osuđivao zbog stvari iz prošlosti, nije kopao po ranama, nije ih pokušao zacijeliti, jer je znao da jedino Bog to može. On je samo bio tu. Neminovno, uz vrijeme koje smo skupa provodili nas dvoje smo se zaljubili, rekla bih čak da smo se iskreno i voljeli. Samo, Bog je ipak imao drugačije planove – i s njim i sa mnom.
U dubini našeg odnosa građenog na iskrenosti i dubinskom povjerenju, lišenog tjelesnosti bilo koje vrste, rastanak nam je oboma vrlo teško pao i bio je dosta bolan za oboje. Mogu reći da je meni na srcu ostavio jednu veliku ranu koju sam s vremenom počela koristiti prema Božjem naumu – da po njoj rastem i približavam se Gospodinu. On je postao Božji sluga predavši Mu u potpunosti svoj život, a ja sam odlučila kroz brak posvetiti svoj život Bogu i njegovim planovima.
Ispravna staza
Danas, kada gledam na nas dvoje i na sve što smo prošli skupa, mogu samo reći da sam zahvalna na vremenu koje sam provela s njim jer me vodio bliže Gospodinu i pokazao mi ispravniju stazu do Njega. On je bio onaj koji je spustio moje zidove i pokazao mi kako da prvo srce otvorim Gospodinu, a onda i drugim ljudima. Po njemu je Bog čudesno djelovao i došao u moj život, a ja sam ga dočekala kao starog prijatelja kojeg godinama nisam vidjela. Sada, taj moj Prijatelj je svakoga dana uz mene: hrani me svojom Ljubavlju i svojom Riječju krijepi moje srce. Uči me kako da volim poput Njega – bezuvjetno i do kraja.
Terezijina ruža – Žena vrsna
Foto: Teito
