Blagdan svetog Ivana Krstitelja jedini je u kalendaru blagdan nekog sveca, osim Blažene Djevice Marije, koji se slavi baš na njegov rođendan, 24.6. Priča o sv. Ivanu Krstitelju počinje ovako: „U vrijeme Heroda, kralja Judeje“.
Razjašnjavanje priče o svetom Ivanu Krstitelju
Dakle na ovaj način postavljamo scenu. Bilo je to vrijeme prije Isusovog rođenja, ali je kralj bio isti. Visoko na brdu, u gradu zvanom Judeja, živjeli su starac i njegova žena, Zaharija i Elizabeta. Oboje su bili pobožni i pravedni pred Bogom, no bez djece – što je bila njihova ogromna tuga. Zaharija je bio svećenik te je dvaput godišnje po tjedan dana boravio u Jeruzalemu kako bi služio u hramu.
U to vrijeme počinje naša priča. Zaharija biva izabran da prinosi kad na žrtvenom oltaru tijekom jutarnjih i večernjih žrtvi. Jednoga dana dok je hodao sam prema svetom mjestu, ugleda anđela koji je stajao pokraj oltara te se jako preplaši. Ali mu je anđeo rekao da se nema razloga bojati. Došao je reći Zahariji kako mu Bog šalje sina „Bit će ti radost i veselje … Bit će doista velik pred Gospodinom… Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe.“
Ali Zaharija je bio star baš kao i njegova žena te nije bilo uobičajeno da ljudi stari poput njih imaju djecu. Stoga je upitao anđela: „Po čemu ću ja to razaznati? Ta star sam i žena mi je poodmakle dobi.”
Anđeo mu odgovori: „Ja sam Gabriel koji stojim pred Bogom. Poslan sam da govorim s tobom i da ti donesem ovu radosnu poruku. I evo, budući da nisi povjerovao mojim riječima, koje će se ispuniti u svoje vrijeme, zanijemjet ćeš i nećeš moći govoriti do dana dok se to ne zbude.“ Narod je iščekivao Zahariju i čudio se što se toliko zadržao u hramu. Kad je napokon izašao, nije im mogao ništa reći pa zaključiše da je u hramu imao viđenje. Nastojao im se doduše izraziti znakovima, ali osta nijem.
„Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!”
Ovaj spomendan je fenomenalna situacija za pantomimu. Prvi put smo je izveli jedne večeri nasred kuhinje, kada je i najstarije dijete bilo jako maleno. Pričala sam priču dok smo zajedno prali i brisali suđe. Pantomima se dogodila sasvim spontano. Do sada su je toliko puta odglumili da automatski reagiraju na bilo koji spomen Zaharije, stavljajući prst na svoje usne.
Dakle, Zaharija je otišao kući i Elizabeta je otkrila da će uskoro roditi dijete. Povukla se iz svakodnevnog života, a evanđelje poručuje: biti mirna i spremna te čuvati svoju dragocjenu tajnu.
Šest mjeseci je prošlo te se isti anđeo ukazao Mariji u gradu Nazaretu, u Galileji. Anđeo je pozdravi riječima koje nikada neće biti zaboravljene: „Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom! Blagoslovljena ti među ženama.“ Tada, kao što je rekao Zahariji, anđeo reče Mariji: „Ne boj se, Marijo!“ Rekao joj je da će roditi sina kojemu će dati ime Isus te „On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega.“ Tada, nakon što joj je rekao da će dijete biti začeto po Duhu Svetomu, rekao joj je Elizabetinu tajnu i objasnio baš kao i Zahariji, da će roditi dijete bez obzira na to što je jako stara – „Ta Bogu ništa nije nemoguće!”
Tada Marija, riječima toliko jednostavnim da je bilo neshvatljivo koliko će one promijeniti povijest svijeta – ne samo promijeniti, već ga zaustaviti te vječnošću ispuniti vrijeme i prostor, reče: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!”
Marijin pohod Elizabeti
Tih dana „usta Marija i pohiti“ u Gorje, u grad Judeju. Vjerojatno je dojahala na magarcu kao dio karavane. Voljela bih da sv. Luka nije toliko štedio na riječima pogotovo kada pripovijeda o Njezinom dolasku. Sve što je rekao je da je ušla u Zaharijinu kuću i da je pozdravila Elizabetu. Kada bismo samo znali što je rekla. Bio je to vjerojatno neki židovski običaj, neki oblik zazivanja blagoslova kuće i njezinih ukućana. No bez obzira na moj trud, sve što sam ikad mogla zamisliti je da je viknula: „Elizabeta draga, jesi li doma?“
„Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi…“
Otac Bruckberger kaže kako na jugu Francuske u maloj crkvici Marije Magdalene postoji slika Marijinog pohoda Elizabeti. Slikar je naslikao mali prozor na Elizabetinoj odjeći kroz koji možemo vidjeti sićušnog još nerođenog Ivana, „sjedi kao u naslonjaču, prepun entuzijazma dok svira violinu.“ Ivanov prvi pozdrav upućen Isusu… Naša manja djeca će to objasniti ovako (kada dođe njihov red za drugo radosno otajstvo): „Sveti Ivan je skakao od sreće unutar svoje majke.“ To je bio trenutak njegovog posvećenja; i odmah nakon toga stiglo je Marijino Veliča. Nije ni čudo da je poskakivao od sreće. Svijet je trebao skakati od sreće.
„I Marija ostane s njom tri mjeseca nakon čega se vrati svojoj kući“.
Elizabeta je bila stara, nije nikada bila trudna. Marijina briga zbog koje se požurila da bude uz nju vjerojatno ju je i potaknula da ostane kod Elizabete još tri mjeseca. Elizabeta je možda morala mirovati, a Marija je kuhala, hranila kokoši (ako ih je tamo bilo), obavljala kućanske poslove. Onda bi navečer nakon molitve te dvije žene sjele i razgovarale o Božjem obećanju da će spasiti svijet. Elizabetino dijete koje su čekale da se rodi trebalo je pripremiti put za njenog Sina. Marija ga je zasigurno svim srcem htjela vidjeti i pomoći u njegovom rađanju.
Elizabeta je rodila sina, kaže sveti Luka. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskazao dobrotu, radovali su se s njome. Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: „Nipošto, nego zvat će se Ivan!“ Rekoše joj na to: „Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.“ Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. Zaharija napiše na pločicu: „Ivan mu je ime!“ Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga. Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: „Što li će biti od ovoga djeteta?“
Pa mogli su se pitati. Oni koji su stajali uz Zahariju mogli su čuti njegovo proročanstvo: „A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu po otpuštenju grijeha njihovih…“
Ivan i Isus
Sv. Luka upotrijebio je iste riječi kada je opisivao Ivanovo i Isusovo djetinjstvo: „Dječak je međutim rastao i duhom jačao.“, te kasnije „Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.“
Pustinja u kojoj je sv. Ivan živio, postio i molio, bila je zapravo ledina, neplodna za uzgoj žitarica, no pogodna za život pustinjaka i stada. U to vrijeme nije bila rijetkost da pustinjaci potraže život u samoći pustinje. Tamo je jeo skakavce, što odmah izaziva jezu, no to tada nije bilo neuobičajeno, baš kao i danas kada Arapi i Afrikanci jedu skakavce kako bi utažili glad. Ili se jeo rogač – voće tada tipično za mediteranske zemlje. Divlji med koji je jeo, pak, zvuči vrlo ukusno.
Glas koji je objavio Riječ
Njegova odjeća, kao i šator svetog Pavla, bila je tkanina od devine dlake opasana kožnatim pojasom oko bokova. Ovo je njegov fizički opis. No tek kada ga sretnemo u javnosti otkrivamo kakav je zaista bio. I kada ga čujemo kako se obraća farizejima i saducejima gotovo u istim riječima koje je naš Gospodin kasnije koristio, shvaćamo božansku lukavost u nazivu Ivan – Glas koji je objavio Riječ.
Govorio je, dakle, mnoštvu koje se dolazilo krstiti: „Leglo gujinje! Tko vas samo upozori da bježite od skore srdžbe?“ Ali Ivan je bio blag te kada su pitali što im je za činiti, dao im je izravan odgovor koji su svi mogli razumjeti. On im odgovaraše: „Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.“
Biti Krist i gledati Krista jedni u drugima u isto vrijeme
Pitahu ga i vojnici: „A nama, što je nama činiti?“ I reče im: „Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom.“ Rekao je i carinicima da ne ubiru više od onoga što je određeno.
Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Mesija. Zato im Ivan svima reče: „Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući.“
Kada sv. Ivan kaže da nije dostojan odriješiti remenje na obući našem Gospodinu, čovjek se pomalo zamisli. Sv. Petar je rekao na Veliki Četvrtak uvečer kako nije dostojan da mu naš Gospodin opere noge, no Isus je rekao da to mora učiniti. Gledajući tako, teško je to razumjeti.
No pokušajmo pojednostavniti ovako. Ako želimo vidjeti Krista u našoj braći i sestrama, tada kao sv. Ivan moramo smatrati kako nismo dostojni zavezati im cipele. Isus je obavio posao služenja prije nas te nam poručio da činimo isto. To znači biti Krist i gledati Krista jedni u drugima u isto vrijeme. Da bismo bili kao On, moramo činiti isto ono što je On činio. Da bismo ga vidjeli u drugima, moramo se osjećati kao sv. Ivan.
Ivan je bio čudesan čovjek
Zamislite njegovu vjeru dok je pouzdano propovijedao dolazak Krista kojeg ne bi prepoznao da Ga je vidio. Onoga dana kad se Isus približio za krštenje, nagađao je, ali nije znao sve dok to nije učinio. Prošlo je toliko mnogo godina od djetinjstva i oni su se toliko promijenili.
I to ironično, nakon svih onih godina samoodricanja i teškoća, njegova je smrt postala zabava na kraljevskom rođendanskom partyju. Drugi je Herod bio kralj, sin (jedan od sretnika) Heroda koji je bio kralj kad je Ivan rođen. Pored njega je na prijestolju sjedila nečista žena njegovog brata. Mrzila je Ivana jer je na njih vikao upozoravajući na grešnost njihovog okaljanog braka.
Nije joj bilo dovoljno što ga je bacila u zatvor, bila je odlučna da mu oduzme život. Lukavo je gledala kako se Herod divi plesu njezine kćeri. Pohlepno je čekala da Herod ponudi djevojci dar. Kad je to učinio, majka šapne što bi to trebalo biti, a dijete se vrati kralju i reče: „Hoću da mi odmah daš na pladnju glavu Ivana Krstitelja.“ Čudno je što Herod to nije želio, baš kao što Pilat nije želio Isusovu smrt. Ali, ljudi na visokim položajima ne mogu podnijeti gubitak moći. Sv. Marko govori da je zbog svog obećanja i „zbog svoje zakletve i zbog svojih gostiju“ poslao krvnika i zapovjedio da mu se glava donese na pladnju.
Ivanova smrt, poput Kristove, bila je spektakl, a sv. Marko zaključuje svoje izvješće riječima koje bi se mogle odnositi na smrt Gospodina. „Njegovi učenici, čuvši to, dođoše, oduzmu mu tijelo i polože u grob.“
Catholic Culture
Prevela: Ljubica Perinić Staničić
