Već su nekoliko dana nebom plovili snježno bijeli oblaci. Zahladilo je. Studen se zavlačila u sve šupljine gradova i sela. Svojim je ledenim rukama obgrlila opustjela polja, ogoljele šume, samo su se borovi i jele još više uspravili da što bolje istaknu svoje vječno zelenilo. Nad vodenim površinama studen je svakoga dana tkala sve gušći, sve neprozirniji sag od magle.
Jednoga su se dana konačno rastvorili sivi oblaci, a na zemlju su počele padati hladne, debele kapi kiše. A onda su se uz kišne kapi počele spuštali sve brojnije velike bijele pahulje, dok se na kraju sve kišne kapi nisu zaledile još negdje tamo u visini i spustile se na zemlju u milijardama bijelih snježnih pahuljica. Bijeli, ledeni leptiri letjeli su vrtoglavo prema zemlji. . .
U parku jednog velikog grada raslo je nekoliko borova, nekoliko breza, a uz samu stazu posutu šljunkom nijemo su rasli grmovi zimzelena. Već nekoliko dana nitko nije prolazio parkom. Naoko je sve bilo pusto i prazno, ali ipak, bilo je tu mnogo sitnih očiju koje su pažljivo pratile velike promjene. Bijele pahuljice blistale su u sjaju neonskog svjetla.
Crni su se kosovi stisnuli u svoje gnijezdo i osluškivali razgovor bijele pahuljaste prethodnice, koja je iz visine došla izvidjeti, da li se zemlja dobro pripremila za doček bijelog pokrivača. Iznad kosova gnijezda čuo se razgovor.
— Oh, čini mi se da smo ipak prerano došle. — čuo se tanki glasić jedva vidljive pahuljice. — Još je suviše vlažno!
— Ali ovdje na granama nije loše — javio se drugi glasić.
—Ali zato ovdje dolje ne valja — uzdahnuo je treći i nastavio:
— Topim se. Blato je voda. — Glas je nestao, a oni na granama su znali da veliki, pravi snijeg još ne može pasti.
— Čudno, gledaj! — opet se javio glas iznad kosova gnijezda. — Ne razumijem, zašto se tope? Pa dolje je sve bijelo!
— Zaista, ni ja ne shvaćam! — rekao je novi sugovornik i skupina sitnih snježnih zvijezda kliznula je na sam rub borove grane.
Svjetlost neonske svjetiljke obasjavala je bijeli šljunak na stazi, a pahuljama se činilo da su to njihove sestrice.— Mislim da bi se ipak mogle spustiti na tlo! — čuo se prijedlog.
— Hura! Klizanje! — odjeknulo je više glasova.
— Stanite! Ostanite na grani! — jedan zapovijedajući glas prolomio se među malim uplašenim pahuljama. Pahuljama je zastao dah od straha. Još se nisu ni snašle, a zapovijed se ponovi:
— Rekao sam, ostanite na grani! Tu gore ćete ipak duže živjeti. Šteta da umrete! Lijepe ste kao kristali govorio je nepoznati.
— A tko to govori? — zapitala je najhrabrija i najveća pahulja.
— Ja! — Nešto je šušnulo u granju, a na bijeloj stazi pod neonskim svjetlom ukaže se mala crna lepršava prilika. Bio je kos.
— Ja sam kos! Ptica kos! I ponosno doda svoj vječni refren: Žutog kljuna, uvijek bos! Vidite, ovo bijelo što smatrate da je snijeg, to jest, mislite da su vaše sestrice, to je šljunak. Mali sitni kamenčići koji služe za ukrašavanje staza u parkovima. Bijel je, a sada po njemu pada i ovo svjetlo, pa zaista izgleda kao snijeg.
—A zemlja još nije smrznuta? — pitale su pahuljice, sada oslobođene svakog straha.
— Ne, ne! Još smo prije nekoliko dana imali toplo sunce. Ali, zašto ste tako uranile? Pa još je daleko do Božića? — pitao se kos gotovo zaboravivši da je noć i da je vrijeme spavanja.
— Ah, zašto! Bilo nam je već dosadno ploviti s oblacima. Htjele smo na zemlju da pripremimo djeci veselje.
— Žao mi je vaših sestrica koje su se otopile istog trena, čim su dotakle zemlju. Žao mi je… nastavio je kos
i pogledao gore na borove grane posute pahuljama.
— Bojim se da se ni vi nećete zadržati duže od ove noći.
— Nemoj zbog nas! Pa mi nećemo umrijeti, utješno je rekla mala pahulja i kliznula s grane ravno pred kosa.
Kos je tužno gledao, kako pred njegovim očima, pod neonskim svjetlom nestaje mala zvijezda. I dok ju je zaprepašteno gledao, čuo je kako mu kapljica vode, što je nastala od zvijezde, šapuće:
— Ne žalosti se! Još noćas ću se pretvoriti u maglu, a onda ću se dići u visine. Tamo ću se opet zalediti, opet ću postati zvijezda i čekat ću pravi trenutak.
— Kada će doći taj pravi trenutak? — pitao je kos.
Mala se kaplja već pretvorila u maglu, a umjesto nje odgovorile su mu pahulje na grani:
— Kada se zemlja zamrzne i osuši, kada nigdje ne bude ni blata, ni vode, tada će biti pravi trenutak. Onda više neće dolaziti bijela prethodnica. Na zemlju će pasti gusti, duboki, suhi snijeg.
Nevenka Bakoš, Priče za djecu
Izdavač: Karitativni fond UPT, „Ne živi čovjek samo o kruhu“, Đakovo, 2009. g.
Foto: Pixabay
