Biljana Pešorda majkama: “Možda će vas začuditi ono što ću vam danas reći, ali želim vas ohrabriti”

Supruga i majka osmero - Biljana Pešorda – iz obilnog životnog i duhovnog iskustva želi uputiti ohrabrenje svim suprugama, trudnicama i majkama. Ne nudi gotova rješenja niti nameće nedohvatljive standarde, ali ne ostavlja bez izazova.

60

Prije nego pročitate retke koji slijede, mogu reći da nisam u svemu uspjela, iako ću posvjedočiti o svom životu i pružiti vam nadu da je moguće imati malu dječicu i istovremeno graditi duhovan život. Neću vam davati puno savjeta o tome kako moliti, trikove o tome kako odgojiti svoju djecu i uspjeti izgraditi duhovan život kao da djeca nisu tu. Ni blizu. Možda će vas začuditi ono što ću vam danas reći. No najviše od svega, želim vas ohrabriti.

Bog je velik, sve je ostalo podložno promašaju

Udana sam i majka osmero djece. Najstarije ima 26, a najmlađe 10 godina. To što suprug i ja imamo toliko djece bila je zaista naša želja proizašla iz odluke da budemo otvoreni životu. Za nas je to bilo jedno vrlo uzbudljivo putovanje na kojem smo otkrivali kako je prekrasno i teško biti otac i majka, kako je lijepo i neizvjesno oslanjati se na Boga u svim situacijama. Nastojali smo živjeti vjeru u svojoj svakodnevici. Nastojali smo utkati duhovne vrijednosti našoj djeci i ispuniti im život. Jednom me netko upitao: „Kako vi to sve uspijevate?!“ Moj je odgovor bio: „A tko kaže da uspijevamo?“

Da, želim vam priznati da nismo u svemu uspjeli. Ne želim ništa uveličavati, osim Boga živoga, jer On jest velik. Sve ostalo, naš trud, naši uspjesi, naši pokušaji… podložni su promašaju. Sigurno ste se i vi s time susretali.

U djetinjstvu su mnogi moji prijatelji živjeli s „ključem oko vrata“ dok je mene majka dočekivala ručkom. Već sam tada znala što želim svojoj djeci. To je bila odluka moga srca u koju nisam sumnjala bez obzira što tada takav stav nije bio popularan. Time sam, naravno, uvjetovala niže financijske prihode za kućanstvo. Budući smo bili podstanari, ovo je bilo teško razdoblje za nas. Ali, nisam nikad požalila tu svoju odluku – da bi se vidio domet takve odluke, treba proći određeno vrijeme. Sada je to vrijeme iza nas te konačno ubiremo plodove.

Predivno čudo stvaranja: Bog tka djecu u mojoj utrobi

Svima vama koje ste bile trudnice ili ste sada trudne (neke prvi put), čestitam i radujem se zajedno s vama zbog tog prekrasnog iskustva: postati mama. Mojih me osam trudnoća „osposobilo“ da mogu reći koju riječ o tome. Ponajviše o tome kako sam doživjela neizmjernu radost i ponos! Iako sam prvu trudnoću nosila u jeku Domovinskog rata i rodila u podrumu bolnice, to me nije spriječilo da uživam u činjenici što u meni raste i buja život! Uvijek mi je bilo fascinantno i čudesno kako je to Bog zamislio.

Također, osjećala sam veliki ponos što sam žena i nositeljica života. Ako igdje, tu vidimo Boga na djelu. U Psalmu 139 psalmist kaže: „…ti si me satkao u krilu majčinu, kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje.” (Ps 139, 13. 15) Bog tka djecu u našoj utrobi. Tako je i nas u utrobama naših majki. Nije li samo to čudesno? Ne mislim da je Bog samo zamahnuo i mi smo nastali. Mislim da nas je tkao očicu po očicu, stanicu po stanicu.

Sve na nama je smišljeno i s razlogom. Isto i na našoj djeci. Možda ste roditelji djeteta s nekim poremećajem, nekim problemom ili zaostatkom. Ne brini se, ništa od toga svega nije promaklo Božjem pogledu. Zamislite tu ljubav i predanost Očevu kad je smišljao kako ćemo izgledati, kad se radovao našim osobinama. Već je tada gledao naša djela, dok još ne bijaše ni jednoga, kako kaže Psalam.

Od davnina se za trudnicu govorilo da je u „blagoslovljenom“ stanju. Međutim, danas, trudnica postaje sve samo ne blagoslovljena! Zbog raznih tegoba trudnoće i hormonalnih promjena (čitaj: promjena raspoloženja) budemo razdražljive i napete. Jeste li primijetile kako nam često u trudnoći taj izraz „blagoslovljene“ nekako ne odgovara? Osobno vjerujem i prihvaćam teoriju svog supruga kako se neprijatelj, đavao trudi zagorčati nam dane, tjedne i mjesece trudnoće kako ne bismo uživale u tom blagoslovu! Ne samo mi, nego i naši ukućani! Trpe li vaši ukućani zbog vaše razdražljivosti? To ne mora biti tako! Bilo bi dobro moliti da se prekinu ti lanci tjeskoba, težine, tereta i depresije sa svih nas.

Ljubav na neviđeno

Jeste li znale da se djetetov sluh u potpunosti razvija u dobi od 20 tjedana trudnoće? Ono vas sluša, doživljava, može pratiti kako mu govorite. Istraživanja su pokazala da dijete pažljivo sluša smislen govor, recimo priču koju majka čita. Ukoliko ona počne nepravilno čitati, ono automatski prestaje pratiti. Majke koje pjevaju uspavanke svojim mališanima u utrobi, razvijaju prisan odnos s njima koji se kasnije pozitivno očituje. Najbolje su uspavanke ili pjesme koje majka sama osmisli jer su one sasvim osobne. Ako još niste, pokušajte i vrlo ćete brzo vidjeti blagotvoran učinak takvog odnosa.

Ljubav koju osjećate prema svojoj nerođenoj djeci temelj je svega ostalog. Nadam se da ne čekate da ih vidite kako biste ih zavoljele… Tvoje dijete tebe iščekuje i njegovo rođenje je prekrasan i radostan događaj! Konačno će upoznati mamu čiji glas sluša mjesecima! Konačno vidjeti ruke koje je osjetilo preko slojeva kojima je bilo u utrobi zaštićeno.

Ono najvažnije jest da je rođenje djeteta u duhovnom smislu nevjerojatno velik događaj. Rađaš novoga čovjeka! Bogu je to silno važno! To je kao ogromna snaga akumulirana u tvom duhu. Ta snaga će ti biti potrebna kad ne budeš mogla moliti, kad ti se sve okrene naglavačke, kad potrebe djeteta budu umalo nadmašile tvoje snage i tvoje vrijeme, kad ne budeš imala vremena za molitvu… Tada posegni iz tog kapitala koji si stekla rođenjem čovjeka! Razumijete li ovo? Ovo mi se otvorilo tek kad sam trebala roditi osmo dijete… Sve do tada je u meni postojala krivnja.

Usamljenost je dio majčinske stvarnosti, ali postoji rješenje

Drage mame, imate li osjećaj da ste, otkad ste rodile, po strani svih događaja? Da život tamo negdje prolazi, a vi nemate udjela u njemu? Imate li osjećaj da ste potpuno promašile i da ovo što sad radite nema veze sa životom? Imate li osjećaj da vam dijete oduzima toliko vremena da ne možete moliti, da vam nakon nekog vremena postaje svejedno, da ste u nedostatku molitve postale nervozne, razdražljive i sebi neprepoznatljive?! I ja sam.

Često sam se zgražala sama nad sobom. Često sam se zgražala riječima koje su izlazile iz mojih usta. Mislim da sam se u tim fazama jako dobro upoznala. Što se to dogodilo sa mnom? Gdje je ona radosna žena? Gdje je moje strpljenje? Gdje je nestalo sve lijepo iz mene? Jedno, dvoje, troje male djece… Život mi se sastojao u slušanju galame i mijenjanju pelena. Kuća mi je bila užasna, rublje posvuda, pun sudoper neopranog suđa što je uzrokovalo dodatnu frustraciju. Za muža malo ili nimalo vremena, a lako se udaljiti. Je li vam poznato? Nemojte se zavaravati da žene koje žele živjeti duhovan život neće doživjeti sve te stvari.

Kad smo moje prijateljice i ja imale svaka po troje-četvero male djece i nismo mogle ići na molitve, izborile smo se za jedan susret tjedno koji smo nazvale ‘ženska molitva’. Isprva smo molile manje, a s vremenom sve više. Puno smo razgovarale i s olakšanjem došle do zaključka kako smo sve u istim previranjima. Sve odreda imamo iste borbe i ujedno mislimo kako ona druga sigurno sve to odrađuje puno strpljivije, puno ‘duhovnije’, kako ona nema takvih problema itd. Spoznaja da nismo same donijela je veliko olakšanje u naše živote. Shvatile smo da sve mi izgubimo strpljenje s djecom koja ne slušaju, da sve zagalamimo kad nas ne doživljavaju, da sve imamo kućanskih obaveza koje čekaju.

Želim vam reći da niste same u svojim borbama! Sve mi to jednako prolazimo! Znalo mi se dogoditi da par dana ne popričam s odraslom osobom (osim s mužem i to uvijek na brzinu). Onda je telefon spašavao stvar. Barem malo čuti sestru, prijateljicu pa čak i kad su nam razgovori bili samo o djeci (pod cijenu muževa podsmijeha).

To je bila moja stvarnost tada. Evo dobre vijesti: proći će!

Sve dobre i loše stvari će proći, ali kad odemo, što nosimo?

Vjerojatno ste čule za ovu priču. Jedan je mladić odlučio otisnuti se u svijet. Njegov mudri otac dao mu je na poklon dvije male kutijice – jednu crnu i jednu bijelu. Rekao mu je: „Sine, kad ti bude toliko teško da misliš kako više ne možeš izdržati, otvori crnu kutijicu. Opet, kad ti krene dobro i misliš da ne može bolje, otvori bijelu kutijicu.“ Otišao tako sin u svijet i doživio puno teških trenutaka. Boreći se za svoj opstanak, nemajući novca više ni za što, sjeti se on oca i crne kutijice. Otvori je, a u njoj samo piše: I ovo će proći. To mu je dalo snagu za dalje. Zaista, polako su se počele rješavati stvari u njegovom životu. Stekao je velik imetak, oženio se, dobio djecu. Jednog dana pomisli: „Ovo je zaista prekrasno, gotovo da ne može bolje! I sjeti se oca i bijele kutijice koju je brižljivo čuvao. Otvori je i u njoj nađe poruku: I ovo će proći.

Što nam poručuje ova priča? Meni dvije stvari: koliko god bilo teško, koliko god oluje bjesnile našim horizontima, moramo znati: to mora proći! Druga stvar: ne smijemo se na ovome svijetu vezati za materijalne stvari. Sve je prolazno. Kad čovjek svijet gleda kroz činjenicu da je sve prolazno, vjerujte mi, puno toga gubi na svojoj vrijednosti. Dapače, ako znamo kamo idemo i gdje je zapravo naša domovina, onda ćemo nastojati svim silama pripremiti se za nju, zar ne?

Znam da je uglavnom teško razmišljati o vlastitoj smrti. Ipak, molim vas, zastanite na trenutak. Budući da nitko ne zna kada će umrijeti i nitko nam ne garantira duboku starost, što ako je danas moj zadnji dan života? Kamo ću otići? Što mi vjera govori? Vjera mi govori da idem na sud. Jesam li spremna? Što ću ponijeti s ovoga svijeta? Sigurno ništa materijalno, čak niti svoj ugled, čast, fakultete… Ono što nosimo sa sobom jest ljubav, milosrđe, ljubaznost, ono što smo stekli ljubeći Boga i svoga bližnjega. Kamo idem? Poznajem li zaista Onoga pred kojega ću stati?

Neka vaše razmišljanje prijeđe u molitvu

Bože, molim Te, želim Te upoznati. Želim biti Tvoja. Ne želim se pojaviti pred Tobom, a da Te ne upoznam. Htjela bih da moj život bude stvarna priprema za susret s Tobom. Neka sve što radim na ovom svijetu donosi Tebi slavu. O, Gospodine, donosi li Ti slavu sve ono što radim? Briga za djecu dakako, no moje ponašanje… moja srdžba, ljutnja, nervoza, strahovi, moje zanemarivanje Tebe… Gospodine, oprosti mi za sve u životu što Te nije proslavilo. Oprosti mi svaki moj grijeh i operi me svojom krvlju. Hvala Ti što me obnavljaš, što obnavljaš moju ljubav i snagu. Hvala Ti što nisi otišao od mene iako ja skoro svakodnevno Tebi okrenem leđa. Hvala Ti što si uvijek tu, što mi pomažeš i tješiš me. Hvala Ti!


Biljana Pešorda – Žena Vrsna
Foto: TeiTo

Za sve čitateljice kojima će dobro doći vjetar u leđa preporučamo vrijedna svjedočanstva majki i supruga iz prve ruke:

Print Friendly, PDF & Email
In this article