Gospodina sam upoznala već kao dijete. Nisu mi puno pričali o Njemu: skoro pa ništa, tako da sjeme vjere nisam dobila u obitelji, ali jesam po obitelji. Pravilo je bilo da svake nedjelje idem na misu, nikad mi nisu objasnili zašto trebam ići, možda su me radi reda slali. Živo se sjećam dugih šetnji prema crkvi i dosade što sam osjećala za vrijeme mise. Da, žive dosade. Niti sam išta razumjela niti sam pozorno slušala. Trajalo je to neko vrijeme dok nisam odlučila da bi bilo dobro slušati župnika, tko zna, možda vrijeme brže prođe.
Naš tadašnji župnik zapravo je bio vrlo zanimljiva osoba i, premda sam bila mala, slušajući njega, Isus mi je postajao sve bliži i bliži. Uskoro su nedjeljne svete mise bile centar mog cijelog tjedna, spontano sam počela pričati s Gospodinom i kroz taj naš odnos rodila se sva moja ljubav prema Njemu. Duboko i iskreno sam Ga zavoljela. Ponekad je i sama pomisao na Njega rastapala moju dušu. Iskustva dubokog mira i predanja bih tako jako osjećala da bih imala dojam da se odvajam od tijela. Privlačio me Gospodin i ljepota Njegova neba. Pričala bih Mu kako ne mogu dočekati vječnost i da mi je duša već stanovnik neba jer ništa na ovom svijetu mi nije kao što mi je On.
Sve sam htjela žrtvovati zbog Neba, dok nisam postala supruga i majka
I tako je bilo godinama, kroz sve što sam prolazila u mladosti, uvijek bih se vraćala na to da samo Njega želim i da sam tu gdje pripadam. Škola i faks, tinejdžerske radosti i prijateljstva, posao i prve samostalnosti, sve, ali baš sve mi je bilo drago i važno, ali gorljivost za nebom nije se gasila. Bila sam poput baklje što se nije mogla ugasiti. Sve bih mijenjala za nebo. Dok nisam postala supruga i majka.
Najednom, ovozemaljski život mi je postao prioritet. Željela sam dug i vitalan život. U početku sam mislila da obitelj volim više nego Isusa, dok mi Gospodin u svojoj blagoj naravi nije pokazao da jedno nikad ne isključuje drugo. Jedno vodi prema drugom. Obitelj mi je dana kao poziv, kao apostolat i put u to nebo koje toliko želim. Da… dok se nisam susrela sa sinovim dijagnozama. One želje da dugo živim poradi supruga i kćeri, da s njima dijelim život postali su krikovi poradi sina.
Mihaelove dijagnoze su takve da mu je potrebna konstantna podrška i pomoć da bi njegov život bio funcionalan i osmišljen. Nikad nikome nisam bila tako potrebna kao što sam potrebna svom sinu.
Misao Neba bila mi je predaleka, ovozemaljski život mi je postao prioritet
Svako razmišljanje o nebu za mene nije bila opcija. Molila sam Gospodina da me podrži u zdravlju i dugovječnosti, jer kako će sin moj bez mene. Nije to bila stvar moje kontrole ili navezanosti na sina, to je bila Mihaelova puna potreba. Trebao je majku, majku terapeuta, majku asistenta, majku njegovatelja.
Kako da budem baklja koja izgara za nebom? Ja sam izgarala za sinovim zdravljem i dobrobiti.
Ali nedostajalo mi je to. To je bio jedini način kako sam znala imati osoban odnos s Gospodinom. Sinove dijagoze nisu me odvajale od Gospodina, dapače približavale su me, ali nedostajalo mi je biti stanovik neba, nedostajalo mi je ne biti rob straha od kraja života jer moj kraj znači ostaviti sina. Kako će moj sin bez mene? Kako, moj Bože? Upravo ova pitanja su mi bila poput rane kojoj nema lijeka. Znala sam da se trebam pouzdati u Gospodina i trudila sam se to svim svojim snagama. Umirivala bih pred tim svoje strahove i prepuštala vodstvo Gospodinu.
Prepuštaš li stvarno vodstvo Gospodinu kad imaš ranu za koju smatraš da nema lijeka?
Nisam ni znala da sebi trebam postaviti ovo pitanje dok nisam dobila odgovor na njega. Gospodin me, prateći neke moje unutrašnje potrebe, poveo putem raznih ozdravljena i oslobađanja. Duhovne vježbe svetog Ignacija i e-duhovne vježbe su mi bile i jesu od velike pomoći. Obnavljala sam se iznutra kod neiscrpnog izvora, kod Gospodina. Napajao me mirom, suosjećanjem, rasterećenjem i zajedništvom s Njim. Brzo sam osjetila kako mi se duša opet odmara, premda se apsolutno ništa u mojoj svakodnevici nije promijenilo. Znam da sam u jednom trenutku potpuno spontano i potpuno slobodno opet poželjela nebo. Nisam ga se bojala. Nije gasilo moje majčinstvo. Razveselilo me to do suza radosnica. Takvo pouzdanje i takva sigurnost me preplavila da sam shvatila da ozdravljam.
Obnovljena čežnja za nebom razbistrila je i razrušila strah pred pitanjem kako će biti Mihaelu bez mene. Tu je Gospodin, djelatan i aktivan u mom životu, čuje i vidi sve što mi je u srcu. Nije nepomičan i nezainteresiran. Skrbi o meni kao Otac. Treperi oko moje dobrobiti. Ispunja čežnje mog srca. A što sam Mu ja? Nitko i ništa, niti sam važna ni posebna. Sam je rekao, beskorisne sluge… Pa ako oko mene tako aktivno skrbi, koliko će više oko duše i tijela koje je oblikovano da se više naslanja na Njega, poput mog Mihela? Zar će nepomičan ostati moj Bog?
Ne, nikako! Zar majka koja ga voli i brine o njemu nije već prva providnost za njegov dobar život?
Ruža Đurić – Žena vrsna
Foto: Johannes Plenio – Pixabay