Nedavno je, vrlo neočekivano, preminuo uvaženi kolega arhitekt. Na sprovodu, u kratkom i toplim emocijama nabijenom govoru, njegov sin spomene da je u pokojnikovo odijelo stavio očev omiljeni crni flomaster kako bi nastavio skicirati zgrade po papiru nebeskom…
Biti duhovit znači biti duhom ovit
Povratak u ured bio je, kao i uvijek, s istim teškim pitanjima, kako se i zašto to moralo dogoditi… I odjednom jedna duhovita zaposlenica moje tvrtke iskreno progovori, misleći na mene: „Kad naš šef umre, stavit ću mu njegovu omiljenu crvenu kemijsku u odijelo da nam može ispravljati nacrte!“
Razmišljati o smrti kao o oslobođenju od patnje
Smrt je sastavni dio života. Vječnog života. Ona je spas i izbavljenje od bolesti, strahova, krivnji i patnji koje imamo u svijetu. Ona je, baš kao i rođenje u ovaj svijet, događaj u kojem postajemo novi, preoblikovani za drugi svijet vječnosti. Svijet slobode i radosti. Umrijeti znači dušom se osloboditi okova smrtnosti u trenutku kad se kaplja Vječne svjetlosti, pristigla odnekud, razlije posljednjim otkucajem srca, a krošnja krvotoka usahne u ispaćenom tijelu.
Smrt bližnjih, a osobito suočavanje s vlastitom smrću, temeljito potresa naše povjerenje u Stvoritelja i Njegova obećanja. Koliko se god trudio produljiti ga, moj život na zemlji jest privremen, on uglavnom nije uživanje, nego veća ili manja patnja koju prirodno nastojim umanjiti što više mogu. Jer, zbog mojih se slabosti i zatvorenih očiju duha, patnja čini kao kazna, a ne poziv. Čini se kao besmisao, a ne put kroz dolinu suza do Kraljevstva nebeskog…
Vjera u Krista oblikuje naše razmišljanje o smrti
Sazdan od zemljanog praha i Duha, krsnom vodom opran, Tijelom okrijepljen, uljem pomazan, rastem i padam u svojim slabostima. Pepelom posipan, Krvlju otkupljen… i nitko me više prepoznati ne može. Pa ni sam sebe više ne prepoznajem dok iščekujem živi susret s Njim onkraj svjetlosti.
„Danas se rodio naš Spasitelj! Mili moji, veselimo se! Nema mjesta tuzi tamo gdje se rađa život koji je otjerao strah pred smrtnošću, jer nam je dao nadu za vječnost! Nitko nije lišen sudjelovanja u toj živoj radosti, svi imamo zajednički razlog za klicanje: naš je Gospodin srušio grijeh i smrt, budući da nikoga nije našao bez krivnje, došao je sve nas spasiti. Neka se raduje svetac jer je blizu nagrade, ali i grješnik jer mu je obećan oprost, poganin jer je pozvan u život! Kada je došla punina vremena, Sin Božji je poprimio narav čovjeka da ga pomiri s njegovim Stvoriteljem.“
(Sveti Leon Veliki, Propovijed na Božić, 1-3)
Srce može pronaći smisao
Slijepac sam, ali srećom još mogu progledati. To što ne raspoznajem stvarnost Duha ne znači da ona ne postoji. Uronjen u zrak dišem i živim, a zrak ne vidim. Zrak mi je nešto tako uobičajeno te ga i ne primjećujem. Ali oduzmi mi ga na tri minute i moje tijelo više neće biti živo. Isto je tako i s Duhom. Ljubav me plodna svaki dan iznova rađa, moj vječni Prijatelj oživotvoruje, formira moje biološke stanice. Oduzmi mi Duh i moje se tijelo raspada jer ga nema što držati.
Da bih živio i bio ostvarenje svog Stvoritelja, trudim se ne pamtiti zlo, nego samo dobro. Trudim se ne pamtiti nepravdu, nego ići i biti ljubav. Trudim se biti dobre volje, a ne prigovarati. Trudim se uvijek pružiti ruku. Trudim se, ali tako je teško ustajati se, a tako je lako padati! Trudim se pamtiti samo nebrojene osmijehe i bore koje su oni utkali na moje lice dok zvjezdani soneti srca, kao usnuli praporci čežnje za vječnošću, govore u glas: „Još sam živ. Zapljusnut obalama Tvojim…“
Srce čovjeka pamti sve dobro i sve zlo. Postaje slika onoga što prevladava u njemu. Neka to bude dobrota. Toliko Mu barem mogu vratiti.
Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Kelly Sikkema – Unsplash
Pročitajte i druga razmišljanja ovog autora.
