Iskrena i čista Ljubav uvijek smjera činiti dobro i lijepo. Čuvati život i zdravlje, njegovati istinu i velikodušno se razdavati. Nije to ljubav životom ranjenog čovjeka, već unutarnja, duboka ljubav Stvoritelja poklonjena čovjeku za bližnjeg.
Prva je dužnost kršćanina donositi Radosnu vijest koju nam je navijestio Isus iz Nazareta, pravi Bog i pravi čovjek. Ta je dobra vijest univerzalna: ima netko tko nas ljubi, tko je želio tebe i mene, tko se zauzeo za nas, tko nas nosi i vodi kroz život ako mu se u slobodi djece istog Oca otvaramo i srcem govorimo: „da Oče!“. Taj Netko je u nas ugradio mnogobrojne talente koje moramo strpljivo otkrivati, njegovati, kao krhku biljku zalijevati dok se ne razraste u snažnu stabljiku koja daje obilat rod.
„Bog ljubi vesela darovatelja“
2 Kor 9,7
Zašto smo onda prečesto tužni mi kršćani, a imamo radosnu vijest? Jesmo li, jednostavno i iskreno rečeno, sebični, imamo li uvijek svoje neispunjene želje pa Providnost koja nas vodi na način nama neshvatljiv držimo za kaznu jer nas nije uslužila prema našim željama, a ne shvaćamo milost mudrosti? Doista nas ovaj materijalni, vidljivi svijet drži čvrsto u šaci umjesto da živimo u slobodi djece svoga Oca.
Djeca Oca Nebeskog uvijek se raduju životu
Jedna me dječja karakteristika uvijek iznova oduševljava: njihova spremnost da odmah, isti tren i bez odgađanja ostave sve što trenutno rade, pa makar to bilo i njima najzanimljivije u životu i sjure se stubištem na poziv prijatelja. Ako treba – u papučicama – bez jakne, samo jedan žurni „vidimo se…“. Niti vrata se ne stignu baš uvijek zatvoriti. Pitam se, gdje, kada, zašto i kako odrasli izgube tu sjajnu perspektivu životne radosti, smisla i življenja za druge? Kad sam se to prestao jednostavno i iskreno radovati travki, tratinčici, prirodi, igri, proljeću, zimi, suncu i kiši? Kako i zašto to postane tlaka, od kada je to problem i zašto nemam vremena za ono bitno u životu…
„U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: »Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?« On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: »Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.«“
Mt 18,1-5
Isusov je poziv jasan – moramo biti kao djeca, jer smo djeca Oca Nebeskog
Isusov je poziv jasan – moramo biti kao djeca – neodijeljeni od vedrog iščekivanja novog jutra koje slutnjom donosi katkada smirenu radost, a katkada tvrdu, odzvanjajuću tugu. Biti kao djeca neodijeljeni od svagdanje iskrenosti, neposrednosti, zainteresiranosti za život koji kraj nas prolazi kroz zgusnute valove između jutarnje i večernje molitve ucjelovljene u svakom premorenom uzdahu. Biti kao djeca neodijeljeni od potpunog pouzdanja u Roditelja i dragocjenost bezuvjetne ljubavi, neodijeljeni od miline kojom malene ruke što grle s potpunim povjerenjem jednostavno kažu – volim te!
Pogledajmo Isusov život i jednostavno ga iskopirajmo bez komplikacija i dodataka. To je život poslanja ljubavi ispisan Božjom rukom, opečaćen sebedarjem, blagoslovljen zahvalnošću! Svaki osmijeh na licu neka odzvanja toplom suživom prisnošću čovjeka i Stvoritelja kao odjek vječne radosti u srcu. Kao djeca u svakodnevnoj čežnji za odrastanjem i dostizanjem slike brižnog oca i majke, budimo dah ljubavi Božje kojom On blagoslivlja ovaj skučeni svijet. Bog nema druge ruke i noge, drugu glavu i srce osim mojih i tvojih. „I dolina suza kojom hodiš biva rascvjetana livada jer postojiš, dijete“, govori nam naš, u čovjeka – u tebe i mene zaljubljeni Stvoritelj.
Djeca lako, kroz igru, upoznaju i koriste svoje talente
Djeca kroz igru otkrivaju svoje talente. A što je s nama odraslima? Životne nas brige guše i ubijaju volju za zainteresiranim istraživanjem vlastitih dubina. Stvoriteljevo je pitanje: želimo li iz ljubavi i radosti pronaći i razdavati svoje začećem ucijepljene, a oku skrivene talente? Ti su različiti talenti u svakoga od nas ugrađeni sa svetom svrhom; da služe na dobrobit čovjeku pored nas, cjelokupnoj zajednici, čovječanstvu i održavaju nas zdravim.
Bog jest ljubav, živa vatrena ljubav darovana nezasluženo svakom čovjeku. Kad se onda čovjek pred takvom ljubavlju zatvara, možemo to nazvati ne-ljubav. Ljubav okrenuta samoj sebi, slika sebičnosti, predokus mržnje. Ako zbog vlastitih izranjenosti duhovne duše čovjeka pored sebe gledamo kao problem, to je pogrešno, to nas ubija. Isusova logika suprotna našem instinktu preživljavanja jest da čovjek pored mene (bližnji!) nije moj problem, on je upravo razrješenje mojih problema! On je siguran Lakmus-papir za moje vlastite, a ne kako ja naivno popuštam zlu misleći – njegove – dijagnoze! On je stvorenje kao i ja, njega je Stvoritelj jednako želio, stvorio, sa svrhom oživio. Ja imam problem ako sam nemoćan zamoliti ga za oproštenje, oprostiti mu i na taj način izbaciti iz sebe tempiranu bombu koja samo što ne eksplodira i uništi me. U njemu je, kao i u meni, Stvoritelj. Taj čovjek i ja braća smo po Ocu, Njegova smo slika, djeca Oca Nebeskog.
„Pokušajte steći krjeposti za koje držite da nedostaju vašoj braći i više nećete vidjeti njihove nedostatke, budući da ih sami nećete imati.“
Sv. Augustin: Tumačenje psalama
Otkrivanje talenata, njihov razvoj i velikodušno dijeljenje upotpunjuju smisao
Ima još jedna izvanredna stvar s tim čovjekovim talentima: otkrivanje vlastitih talenata koje smo dobili od Stvoritelja, njihov razvoj i velikodušno razdavanje, upotpunjuju smisao života. Odvajaju čovjeka od samosažaljenja i depresivnosti, privode ga k svrhovitosti. Daju dobar vjetar u njegova jedra. Talente tražiti – nalaziti – razvijati – primijeniti, to mijenja čovjekove navike. Čovjek ozdravlja duhovno, a s time se rješava i mnogih psiho-somatskih simptoma čiji je stvarni uzrok u njegovom duhu.
Rođeni smo za život u krilu Oca Nebeskog
Stvoritelj je stvorio čovjeka iz prevelike čežnje i ljubavi prema njemu. Čovjek stoga ne može biti sretan ni s čim materijalnim, ovozemaljskim, jednostavno jer nije za to stvoren. Osobno mi iskustvo pokazuje koliko god se napunio blagom, imanjem, koliko god zadovoljio požuda, nikada od toga mira ni spokoja – duša mi uvijek ostaje prazna i kad „dođe k sebi“, nađe se u dubokoj i teškoj žalosti. Stvoren za nebo, čovjek postaje sretan tek kad počne živjeti po transcendetalima Bitka: dobroti, istini, ljubavi, ljepoti, promjeni. Tek kad, koristeći danu mu slobodu za život, uvijek bira slobodu za dobro i vječno, a ne slobodu za zlo i prolazno. Zlo koju su Adam i Eva pustili u svijet izranilo je, traumatiziralo, razboljelo čovjeka. Na pitanja bezgraničnih mogućnosti razvoja čovjeka koje mu je Stvoritelj omogućio darivanjem talenata za kojima svatko od nas mora pomno tragati i otkrivati ih, moramo imati zadovoljavajuće odgovore da bismo bili prepoznatljivi nositelji radosti života, već ovdje na zemlji kao predokus vječnoga života. Nismo rođeni za zemlju, ovdje smo samo privremeno. Rođeni smo za nebo.
„Pješice bih pohitio na kraj svijeta kad bih te ondje našao. Ali ti nisi na kraju svijeta, nego u meni.“
Ernesto Cardenal: Život u Ljubavi
Zato moramo istraživati sve dublje i dublje počevši svatko od sebe, kako bismo pronašli one neiscrpne izvore radosti koje nam je Isus iz Nazareta, pravi Bog i pravi čovjek, ostavio za život na zemlji: slijediti Božju Riječ (Isus je utjelovljena Riječ), prihvaćati Božje milosrđe (opraštanje grijeha za spas duše) i crpiti nadahnuće iz žrtve Njegove beskrajne ljubavi za čovjeka. Tko prihvati Njegove ispružene ruke koje nas s križa grle – ne može pogriješiti nikada!
Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Mohamed Awwam – Unsplash
