Kada izgovorim „i u dobru i u zlu“, ne mogu, a da ne pomislim na njih dvoje. Ispričat ću vam priču o vjernosti, nadi i pobjedi.
Hromi će hoditi
Tada je imao 33 godine, troje malene djece, ženu koja je jako dobro spremala „kapulare“ i želju da ih podigne u život. A, jedino ono što nije imao bili su zdravi kralješci. U naponu snage i mladosti, u nezaustavljivom naletu rada i zdravlja, vjerujući da svojim rukama zna i može, dogodio se pad. Krah. Gubitak. Po liječnicima život prepušten krevetu i kolicima. I tako je i bilo neko vrijeme. Prvo vrijeme. A onda… Morao ih je prehraniti. Kaže, morao je ustati jer ne može ih ostaviti gladovati. I vjerovao je. Vjerovao da može. Uz Nebo može. Dan bi započinjao pogrbljen, gurajući desnu nogu i lijevu nogu do tvornice. Posebno zimi je boljelo i slabo se od glave otapalo u ravninu kralježnice. No, ustrajao je. Borio život. Hodao hranu i obuću. Ustajao molitve. Svaki dan. Svako malo koračanje. Snagom volje.
Fenomen koji je ljubio
Tijekom dana, radeći na poslu, bio je ravan. U dva sata poslijepodne, vrijeme je kada radnici odlaze kućama. Onda je opet hodao svom domu. Vukao desnu i lijevu, i savijao se prema cipelama. Ona je čekala kod kuće s toplim obrokom, i s njima. Njih troje. Tada još nije bilo dovoljno novca za prehranjivanje i dom, unatoč činjenici da su skromno živjeli. Poslijepodne je bilo rezervirano za klečanje u radioni. Uz drvo, pile i mašine. Do večere. Danas hoda, bori se. Moli i radi.
Tridesetak godina kasnije liječnici i dalje ne znaju objasniti fenomen kako je moguće hodati noseći kralježnicu u takvom stanju.
Poslušala je muža i povjerovala
„Znaš, otiđi na ono mjesto. I donesi sto maraka.“ Zapravo ih je nepredviđeno iznenadio to jutro kamion žala. Bio se u dvor iskrcao za izgradnju njihova doma. Kada su krenuli graditi, rekao im je barba Ive kako svatko tko treba krov nad glavom, u svoje ruke dobije i snagu da ga podigne. Nekako ih je podgrijavala ta rečenica u onim najtežim, onim hladnim i nemogućim situacijama. Vreću po vreću žala. Ciglu po ciglu, krunicu po krunicu. Rasla je njihova buduća toplina. On sam, uz dvoje svoje djece, dva tinejdžera, i nekoliko povremenih slučajnih posjetitelja.
Njegov skriveni osmjeh prekinula je njena tiha rečenica: „Nema više ništa“. Pretraživši njihovo skrovito mjesto, zapravo je samo primijetila račune. A, novcu ni traga. Sve je bilo detaljno počišćeno nedavnim posjetom kamiona s ogrjevom za zimu. Čovjek je i dalje čekao, a njeni obraščići su lagano crvenjeli. Muž je skupio svu vjeru u riječ i rekao: „Otiđi još jedanput pregledati.“ Suprotno vlastitoj pameti i iskustvu, poslušala je muža. I vratila se s točno sto maraka.
Kažu da još ni danas ne mogu objasniti način na koji im je na upražnjeno mjesto providnost stigla. Ili se zametnula.
Vjera, ufanje i ljubav
Neke stvari ponekim se ljudima slažu na hrpe. Neke situacije samo padaju po drugim, težima. Nakupine postoje, množe se i onda tada i tada jednostavno ostaneš bez vida. Barem se njoj tako dogodilo. Liječnici kažu – stres. Ona ništa više ne kaže. Ona zapravo samo moli, a njezin muž vjeruje. To je rijetka autoimuna bolest koja s velikom vjerojatnošću ne dopušta više gledanje. Kaže da je tada žarko molila da na svoje oči vidi osmjeh vlastitih unuka. I zaista gleda unuke.
Kroz život su se držali za ruke
Danas su djed i baka. A, kroz čitav život su se držali za ruke. I rukama zajedno za Božje haljine preko Gospine krunice. Bilo je i dobra i zla, i zdravlja i bolesti, i svađe i mirenja. Sasvim normalno.
No, kad izgubiš zdravlje, prijatelje, sposobnost… i pogledaš navečer jedno drugom u oči grijući se prstima ispod plahte, zapravo dozoveš prisutnost Duha Svetog i blagoslov bračne privole izgovoren jednom davno u sretnoj okolnosti, pronađe svoje rješenje. U zajedništvu. U ljubavi.
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: TeiTo
