Dva mala srca

dva mala srca

Gospodine moj,

dolazim Ti opet tužna i nemoćna. Nemoćna pred izazovom što je preda mnom. Ali i jučer je bilo tako, i prekjučer. Vučem ga već neko vrijeme. Bolno mi je srce, rastrgano na pola između kćeri i sina, i svatko vuče na svoju stranu. Gledam razliku između Mihaela i seke mu, velika je razlika. Ona komunikativna i sa svom dražesti ovog svijeta u očima, a on zaigrana, nježna duša orijentirana prema meni.

Njih dvoje nemaju zajednički jezik, zajedničku igru, zajednički sistem u kojem bih ja ponekad bila višak. Funkcioniraju svatko za sebe. Premda je ona još malena, ipak, nisam je naučila kako će komunicirati s bratom dok sam njega učila da komunicira uopće. Nisam ih naučila bliskosti dok sam njega učila bliskosti uopće. Nisam, Bože moj, mnogo toga nisam. Tek nedavno sam shvatila da sam nju kao lijevom rukom odgajala. Ona je puzala i hodala, govorila i slušala, jela, svemu se radovala, imala izražen stav o mnogo čemu, lijepo držala žlicu i olovku. Samostalna u mnogo čemu, spretna i razvijene fine i grube motorike. Senzorno sređena. Sve je bilo lako s njom dok sam se rukama i nogama borila da postignem slično s Mihom.

Pa reci mi, Bože moj, kad sve tako kažem, zašto se ne osjećam mirno? Zašto se ne osjećam opravdano?

Pokušavam svašta, izmišljam zajedničke igre i smišljam zajedničke aktivnosti da njih dvoje postanu tim, kao brat i sestra. Sve završi neslavno. Previše je usmjeravanja i mog poticanja za spontanu igru. Previše je mene da bi bilo njihovo, a kad se ja maknem, makne se i ona. Para mi se srce kad vidim koliko je daleko od brata, koliko nema one nježne bliskosti. Dopustila sam da se posije malo sjeme razdora. Ne niče, ne klija još. Ali osjećam ga, Bože, tu, kao da ga dušom vidim.

Pa zovem Tebe. Žurno kreni, ljubljeni! Probala sam sve te pedagoške mjere i trikove. Možda koja uskoro i urodi plodom. Ali dok čekam na njih, Tebe zovem u današnji i u jučerašnji dan. U svaki trenutak nejedinstva između ta dva mala srca. U svaki trenutak neprihvaćanja, u svaki trenutak kad je nastala rana što bi zaboljela njihove male duše. Moje dvije duše. Zovem Te, Gospodine, na mjesto gdje se skriva razdor između brata i sestre. Da tu staneš, budeš i ostaneš. Istjeraj sve van, čak i mene, svaki put kad ih pokušavam zbližiti na svoj način, umjesto da tražim njihov, Tvoj način. Obraduj moje majčinsko srce da ih gledam čak i dok se čupaju i svađaju jedan tren, a drugi opet vole, ali uvijek zajedno. Nikad daleka srca, uvijek braco i seka.

Dotakni srce moje kćeri da s vremenom razumije zašto je tolika razlika između brata i nje. Da u radosti prihvati da kod nas stvari ipak malo drukčije funkcioniraju. Pomozi joj i Ti, Gospodine. Ti ćeš to daleko bolje, ne manjkavo, i za zauvijek.

Stoga molim Te da na mjesto gdje sad čuči i šuti sjeme razdora, Ti posiješ obilato sjeme zajedništva, pa nek klija i raste. Obećavam da ću ga njegovati i obrezivati. Nek urodi dobrim plodom.

I još, Gospodine, blagoslovi supruga i mene da neumorno tražimo što je dobro za našu djecu. Da sve zlo u korijenu srežemo. Osvijetli naše pogreške da ih zorno vidimo i daj nam milost da ih mijenjamo.

Blagoslivljam i Tebe, Gospodine, jer mi je više mira donijela ova molitva nego sati čitanja pedagoške literature. Sve je to dobro i potrebno, važno i prevažno, ali jedino si Ti neophodan. Amen.

Slava Tebi, Kriste!


Ruža Đurić – Žena vrsna
Foto: Pixabay

Ruža Đurić
Ruža Đurić

Otkupljeno dijete Božje, blagoslovljena divnim suprugom i dvoje djece. Put svetosti pronašla je u svakodnevnici bračnog i majčinskog zivota čiju ljepotu i smisao traži u misteriju križa i Uskrsa. Prije svega majka njegovateljica pa diplomirani menadžer u turizmu. Majka koju je dijete znakom i slikom naučilo izraziti ljubav.