El Camino hodočašće je dugo otprilike 800 km. Postoji nekoliko ruta, a sve vode do mjesta Santiago de Compostela gdje se nalaze moći i grob svetoga Jakova. Moje prijateljice Nikolina, Maja i ja odlučile smo se za „najpoznatiju“ rutu, Camino Francés, koja započinje u francuskom gradiću Saint Jean Pied de Porte te preko Pirineja nastavlja kroz španjolske pokrajine i vodi sve do našeg odredišta. Put smo započele 4. srpnja, a završile 5. kolovoza 2016. Svoje smo putovanje zapravo započele dan ranije u Lurdu gdje smo dobile i prvi pečat u svoje hodočasničke putovnice (španj. credencial) i prvi put spavale u prenoćištu za hodočasnike (španj. albergue). Vlakom smo stigle do Saint Jeana te ranom zorom započele dugo iščekivano hodočašće u središte srca…
Što je Camino za mene?
Često mu se vraćam u mislima. Želim hodati prašnjavim, neutabanim stazama, biti u miru, sutonu, lebdjeti kao listić.
Često se vraćam Caminu: svojoj školi strpljivosti, poniznosti, neosuđivanja. Vremenu boli, ali i radosti. Vremenu trpljenja, ali i odmaranja. Vremenu pomaganja, ali i prihvaćanja pomoći. Camino je sve to. Primanje i davanje. Predavanje i prihvaćanje. Sebe, drugih, situacija. Život u malom.
Bilo je to vrijeme otvorenosti srca, ali i otvorenosti da budem ranjena i povrijeđena. Da idem polako, „tranquilo“ (španj. pomalo) te prepuštam Njemu svoje osjećaje, razočaranja i očaranja. Da prepoznajem Njegovu volju i u najsitnijim detaljima svoga života. Neke se priče ne trebaju dogoditi, a neke se mogu dogoditi samo ako mi na to pristanemo.
Camino me naučio mnogim lekcijama
Camino hodam i dalje. Jučer, danas i sutra. Sloboda duha koji me otvara prema drugačijima, koji me uči neosuđivanju i ljubavi kojom je On ljubio svijet. Da, daleko sam od toga, ali svaki dan pruža mi mogućnost da osvijetlim pod lampom Njegova svjetla zakutke duše u koje su se zavukli osuđivanje, tjeskoba, nezahvalnost, kukanje…
Camino me reprogramirao. Pokrenuo ispočetka. Utisnuo u mene čip „podnošljive lakoće postojanja“. „Tranquilo, tranquilo“, izreka je koju smo čuli već u prvim etapama Camina i ubrzo je i same usvojile kao misao puta. Što god da ti se događa, ostani u miru. Sa sobom i s drugima. Prihvaćajući u miru najbezazlenije situacije, poznanstva, prenoćišta, vremenske prilike i neprilike, u nama se stvarala čista radost. Radost ni zbog čega posebno. Radost koja je bila vidljiva i na našim licima. „Que alegria!“, uzviknuo je jedan hodočasnik vidjevši nas dok smo hodale, pjevušile i tako ignorirale žuljeve koji su se stvarali na našim nogama. Sve je bila radost.
Ništa uistinu vrijedno ne može se steći novcem
Danas zalutam s Camina. Da, dogodi se to često, ali zatvorim oči i sjetim se svega. Mirisa, boja, okusa tog mira i radosti koji vam nitko nikada ukrasti ne može.
Kažu da se neke stvari ne mogu kupiti novcem. Ja bih rekla da se ništa uistinu vrijedno ne može steći novcem. Sve kupljeno kad tad dosadi, izgubi na vrijednosti, ali stvari koje čuvamo cijeli život događaju se samo kada slijedimo onu ludost srca. Onu ludost koja jedina ispunjava srce do kraja.
Pa kad me netko pita da pričam o Caminu… Ne znam odakle da počnem… Sastale su se tri lude djevojke, osjetile su „klik“ u svojim srcima i skočile su daleko. Camino nas je naučio da snove valja sanjati, ali i živjeti.
Danijela Ljubas – Žena vrsna
Foto: Danijela Ljubas
