Emil Cvitan o borbi između poslovnog i privatnog života

Emil Cvitan

Kako i kada si odlučio iz Australije preseliti u Hrvatsku?

Kad sam imao 16 godina, imao sam priliku posjetiti Hrvatsku i tada sam odlučio da ću jednoga dana ovdje doći živjeti.  Osjećao sam da tu pripadam.  Krajem 1990. god. prijatelji su mi javili da mogu preko Slovenije ući u Jugoslaviju bez vize, kupio sam avionsku kartu do Zuricha i vlakom stigao u Zagreb, malo prije podne 11. siječnja 1991.  Prtljagu sam ostavio u garderobi na glavnom kolodvoru i prošetao do katedrale, zahvaliti se Bogu.  Plan je bio provesti šest tjedana u Hrvatskoj i vidjeti je li onaj osjećaj iz 1979. bio stvaran ili mladenački zanos. Dvadeset i šest godina kasnije, još uvijek sam tu i ne žalim svoju odluku.

Jesi li ikada razmišljao s obitelji otići ponovno živjeti van Hrvatske?

Lagao bih da kažem ne.  Ima teških dana kad pomislim zašto trpim sve što smatram negativnim u našoj zemlji, ali onda shvatim da je ovo, bez obzira na sve nedostatke, moj dom.  To ne znači da se nikada neću vratiti u Australiju, ali znam gdje želim provesti svoju starost.

Jeste li Kora i ti od početka braka bili jednako otvoreni životu ili se dogodio neki “klik” – kako i kada? 

Kora i ja nismo bili suglasni skoro ni u čemu kao cura i dečko, ali su postojale dvije stvari u kojima smo bili 100% suglasni, a to je da želimo živjeti u Hrvatskoj i da želimo veliku obitelj.  Moram priznati da nismo htjeli veliku obitelj zbog svoje vjere i otvorenosti prema životu, bili smo poprilično mlaki vjernici, a ideja o velikoj obitelji je bila utemeljena na romantiziranim pričama.  Na svadbi smo čak najavili da planiramo imati šestero djece, svi su mislili da se šalimo.  Božji plan je bio malo drugačiji i danas imamo sedmero djece.

Imate zbilja prekrasnu obitelj. Je li istinita ona: mala djeca, mala briga; velika djeca, velika briga?

Ja se ne slažem s izrekom. Rekao bih da je briga drugačije vrste i roditelji imaju manje utjecaja na ishod događaja pa im se problem čini veći i zbog toga veća briga.  Moramo uvijek imati na umu da ćemo žeti ono što smo sijali i zbog toga bi briga trebala biti veća s malom djecom.  Ali to je moja teorija, bazirana na osobnim iskustvima.

Mnogi muževi ne podržavaju svoju ženu da ostane doma i posveti se prvenstveno odgoju djece. Kako je bilo u vašem slučaju? 

Nama to nije bila svjesna odluka nego se, kao puno toga u našem životu, tako posložilo.  Krajem 2000. godine dobili smo Martu, ili kako je zovem „broj 5“, i to je bio prvi put da smo uopće počeli razmišljati o Korinoj karijeri.  Kora je akademska slikarica, što, nažalost, znači da su mogućnosti zaposlenja ograničene.  Primanja su skromna za posao koji nije standardno osmosatno radno vrijeme i, kad se u obzir uzeo trošak nekog tko bi pomagao oko djece, nije bilo računice.  Zaključak je bio da nema druge nego da ja nađem bolje plaćen posao, a Koraljki majčinstvo bude karijera.

Jednom prilikom si rekao da ste do 5. djeteta živjeli skromno. Reci nam nešto o Božjoj providnosti u vašim životima i kako je onda uslijedilo tvoje napredovanje u poslovnom svijetu.

Ja sam 1995., kad smo dobili prvo dijete i nakon par mjeseci ustanovili da je drugo već na putu, zaključio da želim biti više doma i sudjelovati u odgoju svoje djece.  Našao sam posao koji mi je to omogućio.  Primanja su bila znatno manja nego prije, ali smo naučili živjeti skromnije.  Možda smo bili neodgovorni, jer nam primanja definitivno nisu ni blizu pokrivala troškove života, a ja sam uvijek bio uvjeren da ćemo to nekako prebroditi i taj mjesec i tako je bilo.  Kora bi se sjetila svojeg dide Stjepana koji je sa svojih osmero djece ženu tješio sa Svetim pismom i to Matejem 6:28. Povijest se ponavljala.

Kad se Marta rodila, stvari su se počele čudesno poslagivati.  Moji su nas teta i tetak, koji nisu bili blagoslovljeni s djecom, stambeno zbrinuli.  Nekoliko mjeseci kasnije, poznanica me nazvala i pitala želim li novi posao, baš kad smo bili zaključili da nam ne preostaje ništa drugo nego da nađem unosniji posao.  Kad sam čuo koji je to posao, osjećao sam se totalno nekvalificiran i mislio sam da nemam šanse da dobijem taj posao.  Ipak, početkom studenog 2001., krenuo sam u Ogulin raditi kao Voditelj odjela Ljudskih potencijala.

Koliko je stambeno rješenje stvarno bilo Božji dar, nekad se pitam tko je nametnuo ili podmetnuo unosan posao.  Kaže se da kad neimaština uđe kroz vrata, ljubav skokne kroz prozor.  Kad je novac ušao nama kroz vrata, neću reći da ljubav je skoknula kroz prozor, ali bilo je poteškoća.   Posao je tražio sve više mojeg vremena, novac je kupovao mir u kući i malo po malo smo se zarazili materijalizmom, a da toga nismo bili ni svjesni.  Materijalizam je teško izlječiva bolest!

Ako bilo što u životu žalim to je što imamo samo sedmero djece.  Vrag nas je napao s oruđem materijalizma i odjednom smo se brinuli kako ćemo prehraniti i školovati petero djece.  Trebalo nam je više od četiri godine da shvatimo da je naš strah neutemeljen.  Mogli smo imati još barem jedno dijete, ako ne i dvoje, da smo bili hrabriji i otvoreniji životu.

Znam još nešto zanimljivo o vama: unatoč tome što si ga, naravno, možete priuštiti, nemate televizora u kući. Kako je došlo do toga i koja je razlika u obitelji prije i nakon tv-a?

Bog nam je i u tome pomogao!  Poslao nam je anđela zvanog Petra, broj 7, da nas osvijesti.  Prije skoro četiri godine kupili smo novu televiziju, naravno, televizija s najvećim ekranom. Naš je anđeo odlučio graditi toranj od lego kocki.  Kako je rastao prema stropu, pao je i to ravno na novu televiziju.  Televizija se brzo ugasila, a krivci su se razbježali.  Shvativši da se ekran ‘rascvjetao’, izjavio sam da ne kupujemo novu televiziju dok ne otplatimo zadnju ratu.

Svjesni da ne možemo gledati program, i dalje smo palili televiziju.  Bilo nam je glavno da imamo neku buku u pozadini.  Trebalo nam je više od mjesec dana da shvatimo koliko smo robovali televiziji.  Tada smo odlučili ne kupiti je više nikada.

Kad otjeraš jednog vraga, onda iza ugla proviri drugi, u ovom slučaju kompjuter.  Hvala Bogu, to smo jako brzo shvatili i imamo pod kontrolom jedan kompjuter koji stoji u dnevnom boravku i ekran je uvijek svima vidljiv. Znaju se pravila ponašanja i uglavnom se i poštuju.

Naravno, uvijek ima novih izazova i sad je bitka s pametnim telefonima, priča je stvarno beskrajna.  Rado prihvaćam savjete za ovu novu bitku.

Ranije si spomenuo da ste bili mlaki vjernici, a ja vas poznajem kao aktivne, angažirane i praktične vjernike. Kako i kada je došlo do te transformacije?

Neki ljudi upoznaju Boga i odluče se za brojnu obitelj, mi smo taj put prošli u rikverc.  Baš u ono vrijeme kad sam otišao raditi u Ogulin na izgradnji autoputa, ušli smo u veliku krizu, nismo bili spremni za odvojen život.  Kad bih došao doma u subotu predvečer, moj fokus bio je na djeci.  U ponedjeljak prije zore krenuo bih na put do ureda u Ogulinu za novi šestodnevni radni tjedan.  Kora i ja ne bismo se uspjeli ni pošteno pogledati, a razgovor se svodio na logističko planiranje preživljavanja sljedećeg tjedna.

Ja sam bio rastrgan na sve strane, pun obaveza i jednostavno nisam shvatio što se događa.  Kori je sve bilo jasno i požalila se dragoj prijateljici koja ju je pozvala na razgovor s jednim svećenikom.  Tada je počeo oporavak našeg braka.  Oporavak traje još i danas i trajat će, jer se zapravo radi o ulaganju u njegovanja vrijednosti braka i obitelji koje su napadnute sa svih strana.

Kad smo jedno i drugo konačno otvorili vrata svoga doma Bogu, bili smo nagrađeni i primili smo u naš dom Barbaru, 6. dijete.  Pomalo smo se angažirali u zajednici i nadamo se da smo barem nekome pokazali put k Bogu.

Je li bilo teško uskladiti poslovni i privatni život? Imaš li kakav recept za one koji su sada u takvom stanju (puno prekovremenog rada i sl.)?

Nažalost, jako dugo nisam imao recept kako uskladiti poslovno i privatno.  Korporacija mi je davala sve više i više, hranila mi je ego, napravila je da mislim da sam neuništiv, a cijelo vrijeme je zabijala klin između mene i supruge.  Što sam više radio, to se više od mene tražilo i u relativno kratkom roku sam zaradio sve bolesti uzrokovane stresom, od visokog tlaka, šećerne bolesti i svake vrste nuspojava.

U želji da provedem više vremena sa ženom i djecom, počeo sam se buditi sve ranije, na početku sam za to vrijeme vježbao ili čitao, kasnije sam sjedio i radio.  Bio sam kronično umoran, što je uzrokovalo nervozu.  Umjesto da provedem što više vremena sa ženom i djecom, shvatio sam da me nema.

U poslovnom svijetu, matrica hitno/bitno se koristi za organizaciju rada i vrlo je efikasna.  Ista matrica mora se koristiti i za privatni život.  Tek kad ujediniš obje matrice, možeš početi usklađivati svoj profesionalni i obiteljski život, to nisu dva odvojena svijeta, nego dijelovi iste cjeline.  Matrica hitno/bitno se predstavlja kao rješenje za upravljanjem vremenom, nismo svjesni da se s vremenom ne može upravljati i redovito zaboravimo da u danu ima samo 24 sata.

Kad se privatno i poslovno posloži u istu matricu hitnog i bitnog u jasnom vremenskom okviru, onda nije teško uskladiti život.

Nedavno se dogodio opet jedan preokret u karijeri. Reci nam kako je došlo do te odluke i je li bilo teško, jesi li se dugo premišljao?

Prošlo ljeto sam tjedan dana volontirao na kampu za dječake na otoku Šipanu.  To je bilo peto ljeto za redom da se budim u 05:00, pomolim se i krenem u akciju, kuhajući četiri obroka za 50 djece, mentora i voditelja.  Oko 22:00 izvadiš meso za sutrašnji ručak iz leda, tuširaš se, zahvališ se Bogu i zaspiš oko 23:00.

U kampu je nastala jedna fotografija koja mi se dopala i stavio sam je na fb kao profilnu.  Moja sestra je komentirala da me odavno nije vidjela tako opuštenog. Kad sam se vratio na posao poslije kampa, sjeo sam sa svojim nadređenim, da se dogovorimo o sljedećoj financijskoj godini. Kad sam nove zadatke posložio u matricu, shvatio sam da će nešto negdje puknuti i vrlo lako sam odlučio da se nešto mora promijeniti.  Kako je komentar o fotografiji bio svjež, nije mi trebalo dugo da se odlučim kojim pravcem idem dalje.

Posvetit ćeš se radu s djecom. To je potpuno drukčije područje, u odnosu na ovo čime si se donedavno bavio. Reci nam nešto više o Ljetnom kampu „Šipan 2017“.

Kamp ima dva osnovna cilja.  Prvi: da tijekom tjedna kampa djeca imaju priliku rasti u kršćanskim vrlinama uz duhovni program koji uključuje molitvu i razmatranje i svakodnevnu Misu i priliku za ispovijed.  Drugi je da djeca imaju priliku biti djeca. Današnje društvo tjera djecu da prerano odrastu, a mi želimo usporiti tu žurbu i dati da uživaju u djetinjstvu.  Postojeća ponuda kampova za osnovnoškolsku djecu je ograničena. Rijetki kampovi su samo za osnovnoškolce, tako da programi više puta i nisu u potpunosti prilagođeni uzrastu djeteta.  Još jedan cilj, možda ne osnovni, ali vrlo važan, je dokazati djeci da se može preživjeti bez mobitela.

Rade se odvojeni kampovi za dječake i djevojke, iz jednostavnog razloga što, osim obrazovnog i duhovnog programa koji je isti, slobodne aktivnosti su znatno različite. Kako je broj sudionika ograničen na 48, organizacija je efikasnija ako su kampovi odvojeni.  Netko me pitao zašto je predviđen samo jedan tjedan za cure, a četiri za dečke, nažalost još ima u društvu pretpostavka da je programiranje za dečke.  Nadam se da će mame čitateljice dokazati da je ta pretpostavka kriva pa ja lako mogu zamijeniti jedan tjedan za dečke s curama.

Organiziran je prijevoz iz Zagreba uz pratnju mentora koji će s djecom biti cijeli tjedan dok traje kamp.  Krenut ćemo u petak navečer autobusom do Dubrovnika i dalje brodom na Šipan.  Plaža je 500 metara od kampa i imamo veliki izbor rekvizita za ispucavanje energije.  Od ponedjeljka do petka djeca će pohađati tečajeve programiranja i jezika.  U subotu prije odlaska, iskoristit će se prilika za razgledavanje Dubrovnika.

Broj (omjer) mentora prema djeci je 1:3.  Tu smo odluku donijeli zato što se radi o mlađoj djeci, a mnogima će to možda biti i prvo odvajanje od roditelja.  Više se može vidjeti na web stranici Šipan 2017    gdje možete i prijaviti djecu na kamp.

Poruka našim čitateljima (naročito onom manjinskom muškom dijelu) 🙂

Meni je trebalo jako dugo da neke stvari shvatim i kad sam shvatio,  dalje sam padao na ispitu.  Moje 3 misli za sretan život:

  1. Posao je sredstvo, a ne cilj.
  2. Djeca su Božji dar, dana na čuvanje; supruga je najveći Božji dar, dan do kraja života.
  3. Bog ti nikad ne da križ veći nego što ti možeš nositi, On te voli previše da bi to napravio.

Maja Tenšek – Žena vrsna 

Foto:Obiteljska arhiva