Ispijajući zadnji gutljaj gorke kave, više sam osjećala gorčinu u svom srcu. Nije mi se sviđao taj osjećaj. Bila sam kod jedne drage prijateljice i gledajući njen novi, divno uređeni stan i promatrajući njen život, pomislila sam koliko smo sličnog ukusa, sličnih interesa, sličnih želja, a isto tako, potpuno različitih života. Ona kao da je živjela život koji sam ja htjela. U trgovini posegle bismo za istom stvari i čak je doma na slično mjesto stavile, a u životu posezale smo za različitim situacijama.
Ipak, kao i svima, neke stvari bile su nam nametnute. Život je takav… Kažu. Ne možeš sve birati, sve planirati i sve kontrolirati. Razmaženo je tako razmišljati. I onda, stala sam i pitala se jesam li razmažena ili ranjena?
Gorka kava i njena gorčina
Vratila sam se doma i prigrlila svoje radosti, ali ona gorčina je još ostala u meni. Zvala me da se suočim s njom i sa svim na što me podsjećala. Podsjećala me na sve što sam osjećala da mi je Bog uzeo, da moje svako jutro počinje pelenama i bočicama, kavom na brzinu i lutanjima po terapijama. Podsjetilo me da ganjam „karijeru“ koja me guta, od koje ne zarađujem, da imam malo slobodnog vremena, da je frizer kod mene izumrla vrsta, da su pedikura i manikura egzotični događaji.
Podsjetilo me na krivnju koju osjećam kad uzmem vrijeme za sebe. Podsjetilo me da se zaboravljam družiti, opustiti i ne biti stalno i bez prekida prema nekom odgovorna, da će zbog mog nestrpljenja uvijek netko ispaštati, da su mi dani ispunjeni doktorima i rehabilitatorima. Podsjetilo me da su epilepsija, gluhoća, autizam i poremećaji ove ili one vrste svakodnevne riječi u mom rječniku, i ako ih ne kažem nekome na glas, vrtim ih u glavi.
Podsjetilo me da živim neke situacije koje nikad nisam odabrala i kako su me definirale i promijenile u nekog koga sam mislila da nikad sebi neću dopustiti da budem.
Pitala sam se jesam li razmažena ili ranjena?
Sjetila sam se svih članaka i knjiga gdje žene progovaraju o sličnim osjećajima i kako su prigrlile takav poziv i kako je iz toga proizašlo da vide dublji smisao… U svemu.
Ja to nisam mogla sama od sebe.
Mogla sam samo misliti na Mariju i njeno „neka mi bude“. Kad ju je arkanđeo Gabrijel pozvao da nosi i rodi Sina Božjeg nije joj mnogo otkrio kakav će joj život biti. Nije znala za kušnje koje su slijedile nakon toga, ni koliko radosti i boli je čeka. Ipak je rekla „neka mi bude“. Pitam se koliko je samo puta u svom srcu ponavljala svoj pristanak.
Pomislila sam i na Mojsija, četrdeset godina je vodio svoj narod, iz oslobođenja Bog ih je odveo u pustinju! Prihvatio je da će tek njegovo potomstvo uživati obećanu zemlju. Pomislila sam na sva biblijska „neka mi bude“, i zamisli: donijelo mi je to ne samo osjećaj snage, nego i časti. Ona gorka kava puno je gorčine probudila, puno je rana vani pozvala. No isto tako, potakla me da ne bježim od te boli, da joj ne tražim imena ni izlaza, da je prigrlim i da priznam da postoji i da je dio mene. Da povjerujem da ta bol može postati sredstvo koje će me mijenjati na bolje.
Tvoje kormilo života je u Božjim rukama
Sve to zbilja ne mogu sama. Ali jedino mogu imati oči duše na Mariji i piti iz tog vrela Božje veličine u čovjeku. Poziva me ona gorka kava, onaj gorki svjedok života kojeg nemam, da pognem glavu i jednostavno pustim ono što nemam i prihvatim ono što imam. Duboko vjerujem da je taj put za koji ne znam gdje će me odvesti nešto najbolje što mi se dogodilo. On nosi jedan veliki osjećaj sigurnosti i utjehe kad znaš da je tvoje kormilo života u Božjim rukama.
Ruža Đurić – Žena vrsna
Foto: Pixabay
