Svake subote tijekom svibnja razmatrat ćemo imena naše Majke. Fra Vinko Brković tumačit će nam bogata značenja koja se kriju iza tih imena. Danas saznajte više o značenju imena Marija, Škrinja zavjetna.
U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: „Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!“ Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: „Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.“ Nato će Marija anđelu: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“ Anđeo joj odgovori: „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!“ Nato Marija reče: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ I anđeo otiđe od nje.
Lk 1,26-38
Škrinja zavjetna kao novi Kovčeg saveza
Mariju se naziva mnogim imenima, a jedno od njih je Škrinja zavjetna. Kako bismo shvatili taj naziv moramo se vratiti u Stari zavjet i sjetiti se što je Kovčeg saveza. Nakon izlaska Izraelaca iz Egipta, Bog daje Mojsiju na brdu Sinaj deset zapovijedi na dvije kamene ploče (Izl 20,1-21). Ploče su morale biti čuvane u Kovčegu saveza koji je izgrađen po Božjim uputama (Izl 37,1-9), ali uz same ploče sa zapovijedima, unutar Kovčega čuvana je i mȁna i Aronov štap (Heb 9,4). Ako shvatimo da je Krist Riječ Očeva koja se utjelovila (Iv 1,14), a u isto vrijeme je i kruh života (Iv 6,48), shvatit ćemo da je Marija postala novi Kovčeg saveza u trenutku kada je izrekla svoj: „Neka mi bude“. Jednako kao što je slava Božja prekrila Šator sastanka (Izl 40,34), tako je jednako Duh Sveti sišao na Mariju (Lk 1,35).
Marija je postala Škrinja zavjetna kada je izrekla: „Neka mi bude“
Postoji još poveznica između Starog zavjeta i Lukina evanđelja iz kojih upravo možemo Mariju nazvati novim Kovčegom (škrinjom) saveza. Nakon što je zauzimanje Obećane zemlje započelo s Jošuom (Jš 6), završetak će se dogoditi tek s kraljem Davidom (2 Sam 5,7). Zauzimanje Jeruzalema omogućilo je Davidu prijenos Kovčega saveza u Jeruzalem. Za vrijeme prenošenja, Uza se dotaknuo Kovčega te umro, što u Davidu izaziva strah te postavlja pitanje: „Kako bi mogao doći k meni Kovčeg Jahvin?“ (2 Sam 6,9) Davidovo retoričko pitanje podsjeća nas na Elizabetino pitanje Mariji prilikom ulaska u kuću (Lk 1,43). Kao što je Ivan zaigrao u Elizabetinoj utrobi na glas Marijin (Lk 1,44), tako jednako i David zaigra od radosti kada Kovčeg saveza biva prenesen u Jeruzalem (2 Sam 6,14). Marija ostaje kod Elizabete tri mjeseca jednako kao i kovčeg u kući Obed-Edomovoj (2 Sam 6,11).
Ova kratka poveznica Staroga i Novoga zavjeta pokazuje nam biblijsku utemeljenost zaziva Škrinja zavjetna, ali što to za nas danas znači, što točno molimo kada Mariju tako zazivamo? Nitko više neće imati tu milost nositi Boga devet mjeseci u svojoj utrobi, ali svakoga dana možemo ga primati u euharistiji. Nepoznata žena u evanđelju Isusu dovikne: „Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!“ On odgovori: „Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!“ (Lk 11,27-28) Iz Isusova odgovora vidimo kako i mi možemo biti blaženi ako čuvamo, odnosno vršimo Božju riječ. Krist je samo jednom došao na ovaj svijet rođenjem, znamo kako će njegov drugi dolazak biti potpuno drugačiji. Nemamo mogućnost postati tjelesna majka Kristova, ali imamo mogućnost postati svetohranište svaki put kada se pričestimo. Svatko od nas je majka, brat i sestra Kristova onoga trenutka kada vrši volju Očevu (Mt 12,50).
Marija je prvi evangelizator
Ako ćemo gledati iz perspektive navještaja, Marija je prvi evangelizator. Ona, koja je po Duhu Svetom začela Krista, nosi ga svojoj rođakinji Elizabeti i čitamo koliko je taj susret ispunjen radošću (Lk 1,40-45). Ako želimo učiti od Marije, moramo krenuti redom. Kada joj se ukazao anđeo Gabrijel, Marija je znatiželjna kako će se sve to dogoditi, nije joj jasno u prvi mah, ali za razliku od Zaharije (Lk 1,20), Marija ne sumnja u anđelove riječi. Ona postavlja pitanje, ali s pouzdanjem u istinitost njegovih riječi. Možemo samo zamisliti njezinu zbunjenost nakon što je anđeo otišao od nje.
U sljedećim redcima Lukina evanđelja shvaćamo kako je Marija pozorno slušala sve što joj je rekao anđeo (Lk 1,36) jer odlazi u posjet Elizabeti. Svjesna onoga što joj se dogodilo, ulazi u kuću i već na vratima dobiva potvrdu svega što joj je anđeo navijestio. Ivan je zaigrao u utrobi na zvuk Marijina glasa, prepoznao je svoga Boga. Svaka majka se sjeća prvog pomicanja djeteta u utrobi, a zamislite tek onda kada to dijete zaigra u utrobi jer je njegov Kralj ovdje.
Iz iskustva evangelizacije mogu prepoznati tu djetinju radost kada drugome čovjeku doneseš živoga Boga. Tolika radost obuzme tu osobu, ali i tebe samoga, da se to gotovo ne može opisati. Sve to nije moguće ako ne nosiš sam živoga Boga u sebi, ako sam nisi doživio taj susret sa živim Bogom. Svatko tko je primio sakrament potvrde postao je punopravni član Crkve te je dobio darove Duha Svetoga. Imamo tu spoznaju neko vrijeme, ali ubrzo nakon što smo primili sakramente vidimo kako klupe postaju sve praznije, a darove Duha su zamijenili neki drugi duhovni putevi.
Međutim, Bog nam ih nikada ne uzima natrag. Jednom darovani uvijek ostaju dio nas, ali pitanje je znamo li ih koristiti. Možemo reći kako ti darovi ostaju zapakirani i skupljaju prašinu do neke nove prilike kada ćemo otkriti ljepotu darova Duha Svetoga. Nekima je potreban jako dug period kako bi ih pronašli, ali kada shvate da imaju Oca na nebesima, imaju onu istu Marijnu radost te moraju to podijeliti s drugima.
Marija ostaje vjerna do kraja
Sv. Pavao VI. u svojoj enciklici Evangelii nuntiandi kaže da svaka zajednica koja je evangelizirana mora evangelizirati, odnosno naviještati evanđelje dalje. Upravo nas na to potiče Marijin primjer. Imajući svijest o Kristovoj zapovijedi naviještanja evanđelja (Mk 16,15-16) i nužnosti sakramenata za spasenje, nemamo puno vremena za odgađanje. Ovaj poziv jednako je važan kao i onoga dana kada ga je Krist uputio svojim učenicima.
Naša domovina i svijet su daleko od Kristove poruke, ali još su dalje mnogi kršćani/katolici. Potreban nam je susret sa živim Bogom u sakramentima, a ne samo u lijepim osjećajima. Bog zahvaća našu stvarnost u potpunosti i ne ovisi o našem raspoloženju. Nužnost navještaja i plodovi ovise o svakome od nas. Nemamo vremena za odgađanje, nego moramo izmoliti te ljude od Boga i za Boga. Na prvome mjestu mora biti naše svjedočanstvo života, ali toga neće biti bez osobnog susreta s Bogom. Njega ćemo pronaći u Crkvi i u sakramentima, neovisno o svećeniku koji je pred nama. Bog je usred svoje Crkve, a ne samo u vlasništvu pojedinaca.
Budimo kao Škrinja zavjetna koja je začela Boga u svome srcu i utrobi (Sv. Augustin Govori, 215, 4). Marija je prošla muku ovoga života sve do križa, gdje je primila mrtvo tijelo svoga sina; za nju je to morao biti najteži trenutak života. Kada je osvanulo uskrsno jutro morala je doživjeti onu istu radost rođenja ili navještaja. Njezin Bog je zaista učinio velika djela i otkupio narod svoj (Lk 1,68). Dočekala je zajedno s apostolima silazak Duha Svetoga. Ostala je vjerna do kraja.
Marijo, Škrinjo zavjetna, moli za nas!
Jednako poput nje i mi možemo nositi Boga u sebi. Možemo uistinu osjećati i živjeti kao hramovi Duha Svetoga, ali moramo slušati riječ Božju i čuvati je (Lk 11,28). Bez toga ostajemo prazni, nećemo shvatiti kako moramo živjeti od euharistije jer jedino ćemo tako imati života u sebi (Iv 6,53). Imajući Život u sebi i mi možemo krenuti na sve strane svijeta i donositi drugima onu istu radost koja se dogodila između Marije i Elizabete.
Neka nas u ovome hodu tijekom mjeseca svibnja prati zagovor Blažene Djevice Marije kako bismo, poput nje, mogli začeti Krista u svome srcu i nositi ga drugima. Ona, koja je nosila Krista drugima, zna s kojim problemima se susrećemo i ne bojmo se uteći se njoj u zagovor svakoga dana. Molitva Mariji nikada nas ne vodi k njoj, nego Kristu. Ova ponizna službenica Gospodnja ne traži svoje slave, nego uvijek upućuje na svoga Sina.
Marijo, Škrinjo zavjetna, moli za nas!
fra Vinko Brković – Žena vrsna
Foto: Wikipedia
