Jutros je svanuo dim. I kišilo je čitavu noć u rukama vatrogasaca, u cijevima, gumama sa slabim tlakom koje su branile domove. Šume su okisnule nečim crnim, zrak se razbolio pepelnastim mirisom. Curio je strah. Strah kroz prste ljudi koji hodaju ususret nekom većem divu. Ključ u ormariću s dokumentima. Dijete koje se brine za svoju šumu. Djeca koja daleko od doma oplakuju tek godinu dana star dom. I mole krunicu s majkom. S bakom. Baka koja ne razumije zašto moraju njezini sinovi. Zašto ne pobjegnu.
Mobiteli koji sviraju, podrške iznutra i izvana. Kuće nasuprot tvoje u plamenu. I brdo. I gledaš raširenih ruku kao da dlanovima zaustavljaš vjetar. Gledaš u Nebo . Nebo se spušta na ljude. Postaju zabrinuti, ljuti, suosjećajni. Veliki muškarci sa suzama. Nemoć. Suzama oplakuju žuljeve. Tu je i ne gasi se. Tu je stvarnost. Prijatelji. Hodači uzbrdo. Kolone nizbrdo. Policija koja ne propušta. Žmire. Namjerno žmire. Jer ponekad moraš zažmiriti u ime nečega ljudskoga. Poziv prijatelja. Poziv brata. Pozivi.
Fotografije. Automobili koji traže smjer za pomoći. Hodači uzbrdo. Hodači s bocom vode. Guma koja slabo curi i lopata. Obrana u rukama. Lisica se ne boji ljudi. Ljudi su nekako topli, neće ti nauditi. Neće večeras. Lisica i ljudi. Istovremeno kucaju jednakom frekvencijom. Ostaje u blizini vode. Kad životinje ne znaju kuda bi, kako će onda ljudi? Oni su odavno izgubili instinkt za vjetar. Za vatru. Za vodu i bijeg. Valjda će pobjeći ako bude trebalo. Ne bježi. Uspjeli su. Tri stabla su još zelena. Nebo je polijevalo brašnom. Čudo.
Na drugoj strani brda čuju se detonacije. Sila i molitva. Spuštene ruke nakon što su stavili mokre ručnike, najnužnije. Neki spavaju. Neki su probdjeli. Neki su pješačili. Neki su obranili – neki tek čekaju svoju obranu. Neki se nadaju. Neki se boje.
Kaštela. Spaladium Arena. Časne na Kamenu. Moja kuća, tvoja kuća, osnovna škola u blizini Mravinaca. Dobro.
Rat čovjeka i vatre. I krunice. Koje ne možeš izgovoriti. Samo je držiš u džepu dok puniš kante. Koje mole neki tamo izdaleka. Tvoji prijatelji te štite dok se bojiš. Gledam u Nebo jer odozgor pomoć mi dolazi. Tata. Milosrdan. Plače i gasi uz nas. Svanuo je dim. Ptice još pjevaju. Kanaderi postaju ptice. Bože blagoslovi ovaj dan. Klečanje. I polijevanje. I dijete koje govori spalili su moju šumu. Oprost koji okreće vjetar.
Ljudi. Neki malo mlađi, neki malo teži, neki Torcida, neki BBB. Neki samo obični patuljci s kantama u rukama. Sa srcem u rukama. S odlukom. Hodači.
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Mravince
