Ono kad te osmijehom istovremeno obasja svjetlo i spali oganj. Mora da si se divno znao nasmijati prolazeći zemljom. Mora da si čineći dobro znao ohrabriti, s puno stiska ruke naborati jamice i očima uzimati od ljudi sve one razgovore zbog kojih su zašutjela njihova tijela, one prezire zbog koji su ostali bez teksta. Napade bez odgovora, zamuckivanja nedovršenih rečenica. I kasnije bježanja, skrivanja u sobe bez ljudi, bez glasova, bez promatrača.
I da si se smijao dok si liječio. Osmijeh kao: Bit će sve OK, budi miran.
Skrit ću se jednom s tobom i smijati se
Skrit ću se jednom pod palubu s tobom i pit ćemo čajeve i smijati se. Kao ohrabrenje, tek toliko, kao dobar dan, želim ti lijep dan. Izlječivo. A more će ljuljati, tramontana i predvečerje. Tutnjat će motor. Galeb preletjeti preko našeg razgovora. Morat ću već i ja jednom zaploviti jer ove moje ruke, ova moja vesla što ih držim čvrsto spojena za ramena, direktno iz kostiju zalijepljena za srce, ničemu uopće ne služe dok ih ne pljesnem o površinu mora. Pa onda zarone dok rukama duboko ne provozam u brodiću vlastitog Boga. Po valovima. Po bonaci. Bilo kako. Predvečerje.
Predvečerja. Izlječivo je. Osmjehom se kaže i hvala i drago mi je, drago mi je što postojiš. Drago mi je što te vidim. Mislim, ma morao si se smijati.
Smijao si se, smiješ se i smijat ćeš se
Jer kad mi jednom u nekoj jutarnjoj meditaciji napišu: Sklopite oči i sada zamislite Isusa!, ja ću onda zaklopiti te svoje duge i teške, k`o orahe kapke i zagledati se. Baš zabuljiti, stisnuti vjeđe, jako, još jače dok se ne izoštri slika.
Ah, ne mogu te, ne mogu te uopće zamisliti drugačijeg, nego s osmijehom, od uha do uha. Onako ogromnim kao Bog. Kao bijelo i kao poznajemo se dobro. Kao prozirno, kao duhovno. Napajajuće. Izviruće. Stvarajuće. Umnožavajuće.
S osmijehom, s volim te osmijehom.
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Annie Spratt – Unsplash
