Najveća bi tragedija života bila kad bih se jednoga dana osvrnuo iza sebe i mogao reći da sam bio uspješan u stvarima koje nisu bitne. Da sam činio stvari kako treba, ali da nikada nisam činio pravu stvar.
Ali Jedan, Novorođeni, promijenio je svijet. Prelomio ljudsku povijest. Ostavio neizbrisiv trag u srcu čovjeka.
Mijenja tebe i mene. Ti i ja, ako smo s Njim, već smo troje. Naše obitelji, naši prijatelji, naši poznanici, ako su s Njim. Zatim bezbrojni sveti kroz ljudsku povijest. Pa nebrojeno mnoštvo anđela…
Stoga je najveća ljubavna priča – da se Bog začeo, rodio kao jedan od nas i žrtvovao zbog ljubavi prema čovjeku!
Buka je svuda po Zemlji
Još ne mogu razgovijetno čuti, premda naslućujem, šapat Nebeskog, jeku koja se, po proročkoj riječi, „…razliježe po svoj zemlji.“ (usp. Ps 19,4). Bdijem na straži u utrci s vremenom koju po ljudskoj naravi moram izgubiti, ali koju po božanskom sinovstvu nadilazim. Za danima prošlim ne žalim, žalim samo zbog učinjenih grijeha, ali i to tek, prethodno ih duboko okajavši, da ne zaboravim i ne krenem ponovno stranputicama vlastite prošlosti.
Povjeravam ti se srce moje: kroz dane buduće ne hodi slijepo! Svojim rukama povezuj mnoge druge ruke povjerenjem koje briše suze i strah! Blagoslivljaj iskru bliskosti dušom željnom tišine!
Nebesa slavu Božju kazuju,
naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.
Dan danu to objavljuje,
a noć noći glas predaje.Nije to riječ, a ni govor nije,
nije ni glas što se može čuti,
al’ po zemlji razliježe se jeka,
riječi sve do nakraj svijeta sežu.(PS 19, 2-5)
Suputnici nekim putem zajedničkim hode
Mi i naša putujuća Crkva putujemo kroz godišnja doba, snjegove, žege i kiše. Vrijeme nam u kostima diše. Ljubav čovjeku i Bogu ne smije ostati neizgovorena niti neučinjena. Već živimo budućnost u kojoj nas tek uspomene grle dok sve staro blijedi u izmaglici sjećanja. Svakim udahom postajemo novi ljudi.
Gospodin je došao jednom zauvijek, obećavši da će biti s nama „…u sve dane do svršetka svijeta.“ Reci mi: tko to vodi ovaj svijet? Vjerujemo li Mu da nam niti vlas s glave neće propasti?
U ljepoti srca čovjeka rađa se novo Nebo već ovdje na zemlji. Jednostavno je biti Božji kad mu predamo i svoju posljednju nesigurnost, nepovjerenje, nevjeru, samoljublje… I onda sve odjednom krene. Život se sastoji od malih, svakodnevnih koraka kojima možemo blagoslivljati ili proklinjati, ljubiti ili mrziti, ranjavati ili liječiti ovaj svijet. Prianjati uz Stvoritelja, a ne uz stvoreno.
Ojačani nadom, primimo srce svakog čovjeka kroz raskriljene prozore duše! Lako je s prijateljima i svima koje ljubimo. Ali tek kad – po Isusovoj riječi – zagrlimo srce neprijatelja i onoga koji mi je težak i onoga od kojeg bih okrenuo glavu – postat će Nebo na zemlji!
Znam da možemo. Znam da vjerujemo. Znam da hoćemo. Sam Gospodin nam pokazuje Put.
Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Cathopic
