Ljubav. Samo si zbog nje preživjela. Samo te je ona nosila. Ta sveta ljubav. Ne mogu ni pojmiti, Marijo, koliko te je boljelo. Kako su se suze tvoje po tvome licu slijevale. Kako su mačevi tvoju dušu probadali. Ne mogu, Marijo. Trudim se tu sliku staviti u svoju glavu. Zamisliti je. Opipati je. Dok stojiš tamo. U toj uskoj ulici. Lice ti je mokro od suza. Bol je zastala u tvome grlu i ne može van. Taj krik, taj jauk ne može van.
Osjećaš da dolazi. To je ljubav koju mi ne poznajemo. Mi smo presebični za takvu ljubav. Rukama grčevito držiš svoju haljinu da Mu možeš potrčati u susret kad Ga vidiš. Majko, Majko moja. Tako te boli Tvoje sveto srce. S Njegovim i Tvoje krvari. Dok promatraš tu rulju i to samo zlo koje izvire iz njih, Ti, Majko, moliš za njih. Ti moliš Oca da im se smiluje. Dok čuješ smijeh iz pakla, Ti, Majko, opraštaš. Koliko toga mogu naučiti od tebe. Ulij svoju ljubav u moje srce da ono može opraštati i ljubiti.
Marijo, ne mogu ni zamisliti osjećaj kada su tvoje ruke dodirnule lice miloga Gospodina. Kada si osjetila Njegovu krv pod svojim prstima. Kada si poljubila to milo i sveto lice. Kada si svoju glavu nakratko prislonila na Njegovu milu glavu. Kada si zatvorila oči svoje i sjetila se trenutka kada je bio dijete koje si rodila u štali, a sada je na putu prema svome raspeću.
Marijo, da te barem mogu zagrliti dok i ti prolaziš svoju muku
Majko moja, mila moja Marijo, da te barem mogu zagrliti. Da ti barem mogu reći koliko mi je žao. Da ti barem mogu biti blizu i pomoći ti. Marijo, o Marijo, tijelo ti svo drhti dok tu svetu Tajnu ljubiš. Taj sveti susret Tebe i Sina tvoga samo je nebo blagoslovilo. Dok gledaš Ga kako odlazi s teškim križem tvoje usne šapuću molitvu Sinu tvome. Ostaješ tamo među narodom. Majka Kralja moga. Najljepša među ženama. Dok mač boli probada dušu tvoju, Gospodin noseći svoj križ ide na Golgotu da otkupi grijehe moje.
A ja, zemaljski sam crv. Prah sam i pepeo. Ja, bijednik i grešan. I On me ljubi. Ljubi me ljubavlju vječnom. I po imenu me poznaje. I srce mu je moje milo. Nada mnom se raduje pun veselja. I grijehe moje baca sebi iza leđa svojih. I ne sjeća se više nijednoga. U domu svoga oca ima mnogo stanova i meni je pripravio jedan. I govori mi neka se ne plašim i ne bojim, On će opet doći i uzet će me k sebi da i ja budem tamo gdje je On.
A ja, živjet ću za taj dan. Naviještat ću Riječ kroz sve dane života svoga. Za njega će živjeti duša moja i Njemu će služiti potomstvo moje jer me u dan nevolje zaklonio u Šatoru svome i razbio preda mnom neprijatelje moje. Zato ću dovijeka klicati Bogu svome, dok mi dušu ne primi ruka Njegova.
S ljubavlju Tebi, moj Ljubljeni.
Iva Čolić – Žena vrsna
Foto: Monica – Cathopic
