Ruže ili žabe?
Kao malena djevojčica imala sam veliku knjigu „365 pripovijedaka“ koja je doista imala toliko priča i bajki, nešto suvremenih, no dosta i starih narodnih pripovijedaka iz raznih dijelova svijeta. I dan danas sjećam se mnogih tih priča i ilustracija koje su ih pratile.
Jedna od njih bila je i narodna bajka koja je pokazivala dva ženska lica: iz usta jedne žene ispadale su ruže i drago kamenje, a iz usta druge osobe ispadale su zmije i žabe.
Tih se slika u zadnje vrijeme često sjetim kada čujem ružne riječi i psovke iz usta poznatih i nepoznatih mi osoba. Iako znam da ljudi to uglavnom čine nesvjesno, uvijek me rastuži s kojom lakoćom, ponekad čak i ponosom, izgovaraju takve riječi.
Čovjeka, naravno, ne treba suditi samo po riječima, ali ono što govorimo itekako govori o nama samima. Ta Isus je, kada je govorio o prepoznavanju stabla po plodovima, rekao:
„Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore“ (Lk 6, 45).
Ružne riječi i psovke su, prije svega, manjak lijepog ponašanja i znak jezičnog siromaštva. U nedostatku odgovarajuće riječi, ljudi često ubace psovku i time „upotpune“ prazninu u svom rječniku. No one su, često, i puno više od toga.
Naš narod je, nažalost, poznat po vrlo bogatom i maštovitom psovačkom rječniku. Hrvatska riječ psovka dolazi od prasl. pьsovati koja je srodna riječi pas, odnosno psovati je značilo “govoriti kome kao prema psu“.
Psuje se svuda, na ulici, po kafićima, na sportskim terenima. Ono što je najžalosnije, psuje se i u obiteljima, pred djecom, a onda se ti isti roditelji, smiju kada dijete oponaša njihove psovke.
Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud!
Činjenica da je Božja zapovijed „Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud!“ druga po redu, dovoljno govori o njezinoj važnosti. A kada, osim što ime Gospodnje uzalud koristimo, još i hulimo na Boga, to poprima još ozbiljnije razmjere.
Od silnih psovki kojima obiluje naš narod, bogopsovka je nešto najružnije što postoji i što se, kao korov, ukorijenilo i široko rasprostranilo. I onda se redovito čudimo kako nam ne ide, kako smo u problemima, pitamo se gdje je Bog i je li nas zaboravio. Da, Boga sigurno nema tamo gdje je psovka jer svjetla nema tamo gdje je tama niti blagoslov može doći gdje se proklinje Stvoritelja.
Vjerovali ili ne, bogohule i oni koji se nazivaju vjernicima i katolicima. Prije nekoliko dana bila sam u društvu čovjeka koji je, mrtav-hladan, nakon što se busao u prsa svojom vjerom i katoličkim naslijeđem, hladnokrvno opsovao Boga.
Ako to činimo mi, koji se nazivamo i smatramo vjernicima, što očekivati od onih drugih koji Boga ne poznaju i ne priznaju? Očigledno ga niti mi ne poznajemo kada takvo što govorimo. Izgovaramo riječi, a ne znamo (ili nas nije briga) što izgovaramo, bez razmišljanja, nagonski, vođeni emocijama koje nismo u stanju kontrolirati. U Mudrim izrekama čitamo: „Tko čuva usta svoja, čuva život svoj. A tko nesmotreno zbori, o glavu mu je“ (Izr 13, 3). Ili, „Jer mudrost je duh čovjekoljubiv, ali hulniku neće oprostiti njegovih riječi. Jer Bog proniče bubrege njegove, istinski mu srce nadzire i sluša njegove riječi.“ (Mudr 1, 6).
Niti Gospa, jedina bezgrešna među ljudima, nije pošteđena psovki i korištenja njezinog imena u poštapalicama koje tako lako prelaze preko usana. Uistinu, neobičan smo narod, toliko „pobožnih“, a toliko psovki upućenih Bogu.
Opasnost za duhovni i kulturni okoliš
Od kuda samo dolazi ta prljavština kojom zagađujemo sebe i sve oko nas? I opet ćemo odgovor naći u Svetom pismu: „Ne shvaćate li: sve što ulazi na usta, ide u trbuh te se izbacuje u zahod. Naprotiv, što iz usta izlazi, iz srca izvire i to onečišćuje čovjeka. Ta iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke“.
Psovka je uistinu otrov koji izvire iz srca, izlazi kroz usta i onečišćuje, prvenstveno onoga koji psuje, ali zagađuje i one okolo. To onečišćenje se može vidjeti i na licu psovača.
Na tržnici na kojoj nabavljam namirnice uočila sam jednog prodavača koji jako psuje. To se očituje i na licu koje mu je smrknuto, grubo, izobličeno.
Osim manjka dobrog odgoja, lošeg utjecaja društva i naše vlastite slabosti, tu je i Zli koji nikada ne spava već koristi našu nesavršenu ljudsku narav kako bi nas dublje gurnuo u grijeh. Usta psovača alat su Zloga koji ih koristi kako bi se narugao Bogu, a naštetio onome koji ih izgovara.
Ima li lijeka protiv psovke?
Pisac knjige Sirahove ovako govori o ozbiljnosti ovog problema: „Oj, tko će postaviti stražu ustima mojim i na usne moje pečat razboritosti, da nikada zbog njih u zlo ne zapadnem, da me jezik moj ne uništi.“ (Sir 22, 27).
Jedna moja poznanica kaže da što je ljuća, to su joj i psovke teže, te da tada posebno huli na Boga. Svjesna je da je to grijeh i pokušava to smanjiti, no misli da je nemoguće u potpunosti prestati s time jer je ta loša navika jača od nje. Sigurno je teško, no nikako nije nemoguće.
Prije svega, posvijestimo si što činimo i koliko je to opasno te bdijmo nad sadržajem svojih usta. I ne samo to, na lijep način upozorimo one koje psuju ili, ako je to ponekad nemoguće, molimo za njih da se mogu oduprijeti kada dođu u napast sagriješiti tako.
Psovke se možemo polako rješavati redovitom ispovijedi, primanjem sakramenta euharistije kojim će nam živi Isus izbjeljivati nutrinu, čitanjem duhovnog štiva, zazivanjem Gospe i svetaca u pomoć.
A prije svega, trebamo se iskreno i iz dubine srca pokajati i, kao i kralj David, zavapiti: „Čisto srce stvori mi, Bože!“. Dobri plodovi tada sigurno neće izostati.
Ana Vizler – Žena vrsna
Foto: Kristina Flour – Unsplash
