Kada sam bila malena djevojčica, u razgovoru odraslih sam često čula psovke kao poštapalice
Ovih dana intenzivno razmišljam o psovanju. Znamo svi da je ovaj dodatak našem vrhunskom govorništvu nepotreban i svakon normalnom čovjeku sramotan.
Kada sam bila malena djevojčica, u razgovoru odraslih sam često čula psovke kao poštapalice. Moja majka koja je liberalna bila u svakom pogledu, ipak je psovanje uvijek smatrala nekim uličnim rječnikom za protuhe. Sa nekom rezerviranošću i zbunjenošću mi je objašnjavala što to sve znači, na kraju krajeva, vješto izvlačeći se da i sama ne zna.
Znala mi je reći, onako u prolazu dok sam još išla u niže razrede osnovne škole, da djevojka koja psuje i puši postaje ružna i da je to ozbiljnim muškarcima odvratno…
Rekao mi je da mu je ružno vidjeti djevojku koja puši i psuje, bez obzira koliko se dotjerala
Kada sam upoznala tadašnjeg dečka a sadašnjega muža, na prvom spoju mi je potvrdio tezu moje majke čiji su mi savjeti u pubertetu izgledali jadni i staromodni: Rekao mi je da mu je ružno vidjeti djevojku koja puši i psuje, bez obzira koliko se dotjerala. Ja sam tada držala svoju cigaretu u ustima.
Osobno nikada nisam sudila ljudima po tome. Iako sam u dubini sebe znala da je to ružno, jer svima nama je ta savjest ugrađena. Ali jednom, ne znam u kojem trenutku nakon mog obraćenja prije 5 godina, svaka psovka mi je počela smetati u ušima, jer zaista je to ružno i baš ometa. To su tako ružne riječi, svadljive, nemirne i nikako ne mogu ukrasiti i upotpuniti govor. Psovanje ruši sadržaj priče i dostojanstvo osobe, ono stvara distancu među ljudima koji bi si trebali biti bliži poslije radosnog susreta, te poružnjuje lice i odjeću govornika.
Ni tepati psujući, ni naglašavati, ni ljutiti se, nije slatko. Ne snađem se uvijek u situaciji kada netko “začini svoj govor” na taj način ali moje treptanje ili začuđen pogled uvijek pokažu trenutak u kojemu me je nešto zasmetalo, mislim da je kod većine nas tako. Ne možemo se samo tako praviti kao da je sve u redu a nije…i zbog toga na društvenim mrežama ne dijelim tekstove sa psovkom, ne čitam tekstove nakon što uočim jednu psovku i ne pratim takve pisce…
“Mjesta gdje smijemo psovati” i “mjesta gdje moramo biti fini”
Nažalost, naš divan jezik dozvoljava slaganje psovki poput rime, tako se nekako ta zmija uvukla u naš narod, mentalitet, način razmišljanja, emocije. A mi kršćani, umjesto da stanemo na kraj takvom bijesnom izražavanju, mi postajemo odlični glumci djeleći naše pozornice na “mjesta gdje smijemo psovati” i “mjesta gdje moramo biti fini”. Recimo na razgovoru za posao, znajući da nitko ne želi prostakuše i pobjesnjele muškarce u svojoj firmi, pravimo se fini za što ljepši prvi dojam. Ali na rođendanima, babinjama, ulici, školi i na radnom mjestu nemamo barijere.
Kalkuliramo, glumimo, manipuliramo kako bismo gdje treba ispali fini a gdje treba, zanimljivi. I onaj koji to prihvaća postaje dio tog sistema, malo po malo, poput žiga zvjeri ovaj znak u ustima dobiva svoje pristaše koji se među sobom razumiju na ovom babilonskom jeziku u babilonskoj kuli koja samu sebe smatra boljom i zanimljivijom, jer pristojno je dosadno. To je taj đir, riječi iz naroda, a tu ulaze i kletve. Kako sam samo to sad zaboravila. Sve je to tako ružno, nepotrebno.
Žene su nježno krilo umornim potomcima, topli pogled neutješnom djetetu i dobar sugovornik bespomoćnoj tinejdžerici
Zašto sam baš žene spomenula? Nekako mi je prisnije sestru upozoriti i opomenuti nego brata. A i žene su prve opominjačice, odgajateljice, nježno krilo umornim potomcima, topli pogled neutješnom djetetu i dobar sugovornik bespomoćnoj tinejdžerici. Kroz nas teku riječi, mi ispravljamo djecu u govoru i otjelovljujemo emocije u pripovjetke.
Kao prve učiteljice jezika svojim sinovima i kćerima, postanimo brane koje štite od zlih misli i jezika, čuvajmo čistoću srca i govora čuvajući njihove riječi. Neka naše haljine budu simbol dostojanstva, a ne krpa na drznici. Sve gubi na vrijednosti kada se obuntovimo, uzdižući ego iznad skromnih riječi. Zato drage sestre, budimo brane i ne griješimo više propustima, slobodno i otvoreno trebamo braniti lijep govor polako izguravajući duha psovanja iz našega naroda.
Sandra Tominac – Žena vrsna
Foto: Pexels
