Obećanje jedne kućanice

obećanje, kolumne

Dragi Isuse,

ništa se nije promijenilo od prošlog puta. I dalje sam u borbi, no uviđam da se borim samo protiv sebe.

Gdje je nestalo moje obećanje Tebi?

Neprihvaćanje – svega što se zove mojim životom. Pa bježim u prošlost i stare želje, bježim u budućnost i skrivene snove i onda me nema. Toliko su mi usta puna Tebe, a moja nutrina je tako prazna. Posramim se svaki put kada mi netko kaže kako smo Tvoji jer nas vide zajedno kao obitelj na misi preko tjedna – nemaju pojma koliko mi je trebalo da se odvažim otići i ostaviti nered, poslušati muža – uz prigovaranje kako On ne razumije što ja sve trebam…, spremiti se i staviti osmijeh na lice. Kada sam postala takva? Kada sam Te prestala vidjeti u svemu? Ili bolje pitati jesam li Te uopće ikada uočila – sada, u ovom trenutku.
Ne prihvaćam se ovakvu kakva jesam – ni u kojem smislu. Namrgođena, mlohava, debela, puna bijesa, s kosom koja čeka da bude oprana kada sve ostalo bude obavljeno. Sebi sam obećala davno da neću biti takva supruga i majka. A gdje je tek obećanje koja sam dala Tebi?

Tko sam, zapravo, ja?

Onda mi je došlo kao pljuska od vlastite sestre: Kad te vidim, ne poželim se uopće udati…

Onda mi je došlo kao melem od poznanice: Ti si jedina koja razumije vrijednost toga što si kući sa svojom djecom…

Tko sam ja, Isuse? Tvoje se ljubljeno dijete izgubilo i ne prihvaća sebe, kao što je bilo neprihvaćeno toliko puta. Pitam se jesu li svi oni dani usamljenosti i upiranja prstom: Vidi je, sama stoji./ Ne možeš biti s nama, ne uklapaš se… Nisi dovoljno… doveli do toga da sama sebe ne znam ili ne želim prihvatiti ovakvu kakva trenutno jesam? Zašto sam prema sebi gora nego što su ikada drugi bili?

Sestra i poznanica vide dvije različite stvari u meni. Ja ih vidim milijun. Ti Isuse, jedini vidiš pravu mene. I što da Ti kažem i što da Te molim kada ni sama ne znam što mi je činiti.
Još jučer sam Ti mislila napisati kako sam zahvalna jer nikad više nisam imala prostora i vremena upoznavati Te i družiti se s Tobom, a pogledaj me danas? Sramim se sebe. Ne prihvaćam da sam samo ovo. Očajna kućanica. Što mi je činiti?

„Jer blizu ti je riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš!“ Pnz 30,14

Prihvatiti Tvoju volju, vršiti Tvoje riječi

Smiješan si Prijatelju. Tebi pišem, i slušam ovaj citat toliko puta danas, ali sada ga čuh. Volim Riječ koja jesi sam, ali nesvjesna da sam ti sama rekla da su mi usta puna Tebe, smijem se. Kao što vidiš – srce još i više. Preostalo mi je još „samo“ ovo – prihvatiti vršenje Tvoje volje. Jer ona je očita koliko god joj ja iskrivljavala naličja i tražila široka vrata i staze.

Prihvatiti sebe nesavršenu, mlaku, izgubljenu. Prihvatiti Tvoju volju jer je uvijek bolja od moje (koliko god je moja lakša, nećemo se lagati).
Vršiti Tvoje riječi koje su mi urezane u otkucaje i onda kada ih ima preko 200 u minuti.
Hvala Ti što me tjeraš da ti pišem i prihvaćam sebe.

Hvala ti što si me prihvatio prije nego sam i postojala, nježni Abba.

Tvoja Rahaba


Rahaba – Žena Vrsna
Foto: KINN Living – Unsplash

 

Print Friendly, PDF & Email
Rahaba

Rahaba je u Bibliji kanaanska bludnica koja je to postala krivnjom drugih ljudi. Rahaba koja piše Gospodinu na portalu je odrasla djevojčica, divlje naravi sa željom da bude pitoma, supruga, majka kći sestra, prijateljica, i najvažnije od svega Njegovo poslušno dijete. Obje Rahabe imaju istu prošlost ispunjenu pijeskom grijeha, ali Bog je u toj pustinji srca pronašao biser istinskog nastojanja poznavanja Abbe koji gleda vrijednost srca i kada je nitko drugi ne vidi. „Doista, ako si ti, po naravi divlja maslina, odsječen pa mimo narav pricijepljen na pitomu maslinu, koliko li će lakše oni po naravi biti pricijepljeni na vlastitu maslinu!“ Rim 11,24