Gledam obrise Tvog djela u zrcalu.
Ne volim to što vidim.
Ne volim sebe ovakvu kakvom si me stvorio.
Ne volim to što u svemu mogu vidjeti Tvoj dodir osim tu.
U zrcalu.
Lice mi se čini prenapuhano, nos je pomalo velik, donji zubi su krivi.
Ruke su mlohave, noge i bokovi preširoki, koljena kriva.
Narav mi je brzopleta, jezik još brži. Nespretna sam i nesposobna.
Gledam se u oči koje nose boju Tvog neba i iz njih po tko zna koji put ide kiša.
Ljubite jedni druge kao sebe same!
Ne ljubim se, niti malo. Kako onda mogu ljubiti bilo koga drugog?
Pitam sebe i Tebe u kojem trenutku sam shvatila da nisam dovoljno… lijepa? Pametna? Dovoljna?
Kada su uspjeli tako duboko usaditi u mene da ne vrijedim sazdana Tvojim standardima?
A imam sve – vid, sluh, njuh, opip, okus. Sve udove i organe. Imam obitelj i prijatelje. Sve redom pohvale i dekanove nagrade. Imam zidove pune uspomena i ladice pune pisama.
Imam cijelo nebo zagrljaja oko sebe i ocean ljubavi koji me zapljuskuje stalno.
Imam maleno srce koje kuca ispod mog.
Imam Tebe i odnos s tobom.
Imam toliko toga, a ipak ne prihvaćam sebe
Ali … nemam sebe. Ne prihvaćam se. Ne znam kako i ne znam zašto. Ne znam zavoljeti sebe.
Gledam obrise Tvoga djela u zrcalu… i samo Te molim da mi ne uzmeš za zlo što ne umijem od svih ljubiti baš taj odraz.
Trulež. To ja vidim… Dolazim Ti, a ne nalazim se. Ostajem sama sa svojim željama i očekivanjima.
Što je toliko pogrešno u meni i na meni?
Zašto sebe ne volim toliko?
Zašto ne vidim Tvoje remek djelo?
Prijatelj si mi. Jedini kojem se još uvijek usudim izreći koliko se gušim u vlastitim mislima.
Koliko se borim izaći među ljude, preživjeti dan. I znam da si tu i da me čuješ, i čekaš…
Jedino što mi preostaje je i dalje gledati Tvoje nebo u svojim očima i prati ga kišom.
Moliti te da čuvaš ovaj mali život – od mene.
U nadi da ću pred Tvojim licem jednog dana pronaći i svoje.
Baš onakvo kakvim si ga Ti zamislio.
(…)
Tvoja Rahaba
Rahaba – Žena vrsna
Foto: Taylor Smith – Unsplash
