„…siromasima se navješćuje evanđelje.“ (Mt 11,5)
U Svetom Pismu saznajemo da je navješćivanje evanđelja siromasima jedan od znakova približavanja Kraljevstva Nebeskog. Oni koji ne vole i ne prakticiraju vrlinu siromaštva nemaju Kristov duh. Ovo je istina, svačija istina. Ovo je istina za redovnika koji se povlači u pustinju, ali i za običnog kršćanina koji živi među ljudima, bilo da on uživa svjetovna bogatstva ili mu ona manjkaju.
Trebamo naučiti siromaštvo
Prisjećajući se izraza proroka Izaije – učite se dobrim djelima (Iz 1,17) – volim reći kako trebamo naučiti živjeti svaku vrlinu, a možda je ovo osobito istinito za siromaštvo. Moramo ga naučiti živjeti jer će inače vrlina siromaštva postati ideal o kojem je mnogo napisano, no nitko ga ne živi u praksi. Trebamo osvijestiti ljudima da Bog na siromaštvo poziva svakog kršćanina. To je konkretan poziv koji treba oblikovati svaki ljudski život.
Siromaštvom obično smatramo materijalnu oskudicu. No, ono što čini čovjeka kršćaninom nisu toliko vanjski uvjeti njegove egzistencije, koliko stav njegova srca. Vrlo je važno shvatiti da je siromaštvo više od materijalnog oskudijevanja. Dakako, kršćanin može biti pozvan svjedočiti svoju vjeru odricanjem od svega materijalnog i pouzdajući se u Providnost. Može biti pozvan i biti prorokom u ovom svijetu, opominjući ljude kada stavljaju novac na mjesto gdje bi trebao biti Bog. Sve je ovo kršćanski poziv, sve se to očekuje od nas.
Siromaštvo nije samo materijalna oskudica, ono je stanje duha
Kada razmišljamo o siromaštvu kao kršćanskoj vrlini, trebamo znati što pod tim podrazumijevamo. Nerijetko možemo pod time misliti na redovnički zavjet na siromaštvo gdje doslovno postoji odricanje od posjedovanja materijalnih dobara. Ovakvim načinom razmišljanja dovodimo se u opasnost da zaboravimo na kršćane laike i ne prepoznamo posebne karakteristike laičkog svjedočenja koje se događa njihovom svakodnevnom životu.
Siromaštvo u životu laika treba biti izraz pouzdanja u Boga i svijest da srce ne može biti zadovoljeno stvorenim stvarima te teži Stvoritelju. To je želja srca da bude ispunjeno ljubavlju Božjom kako bi tu ljubav moglo pružiti ljudima. Pozvani smo koristiti sve stvoreno za dobrobit sebe i drugih, stvarajući okružje koje će omogućavati osobni napredak i napredak društva. To zahtijeva prisan odnos s Bogom i osluškivanje, traženje Božje volje u svakom trenutku života. Puno je načina kako postići tu mogućnost prepoznavanja Božje volje u svome životu, zbog toga nam Escriva ne daje zacrtana pravila. Ipak, nudi neke općenite smjernice s posebnim osvrtom na majke u obiteljima.
Vrlina siromaštva omogućava život lišen neumjerenosti
Siromaštvo se uvelike mjeri kroz žrtvu. Ono znači znati kako živjeti bez neumjerenosti, žrtvujući vlastite želje i vladajući svojim tijelom. Neumjerenost ne prepoznajemo po teorijskim pravilima, nego po savjesti koja nam govori kako nas vodi sebičnost ili potreba za ugodom. Osjećaj ugode ima pozitivnu stranu, koja nije luksuz niti traženje zadovoljstva, već se sastoji u potrebi da učinimo život ugodnim za obitelj i za druge kako bismo svi mogli bolje služiti Bogu.
Siromaštvo leži u istinskoj nenavezanosti na zemaljske stvari i radosnom prihvaćanju nedostataka ili neudobnosti, ukoliko oni naiđu. Ono se sastoji u vladanju samim sobom, u slobodi srca. Siromaštvo živimo tako što korisno ispunjavamo sate u danu, činimo sve najbolje što možemo i živimo male detalje reda, točnosti i vedrog raspoloženja. Takav život iziskuje žrtvu – ostavljamo po strani vlastite želje, a dajemo prednost onome što je trenutno potrebno i prioritetno.
Ljubav daje smisao takvoj našoj žrtvi. Svaka majka dobro zna što znači žrtvovati se za svoju djecu; to ne znači dati im nekoliko sati svoga vremena, već staviti čitav svoj život u službu njihove dobrobiti. Moramo živjeti misleći na druge, koristeći stvari na način da imamo što ponuditi i drugima. Sve ovo su dimenzije siromaštva koje jamče učinkovitu nenavezanost.
Majka je dužna naučiti djecu vrijednosti žrtve pa i siromaštva
Za majku nije dovoljno ovako živjeti. Ona također mora svoju djecu učiti da čine isto. Ovo može učiniti njegujući ih u vjeri, optimističnoj nadi i djelima milosrđa, učeći ih nesebičnosti i tome da provode vrijeme darežljivo služeći one koji imaju manje, radeći poslove koji odgovaraju njihovoj dobi u kojima na praktičan način mogu pokazati ljudsku i nadljudsku brigu za svoje bližnje.
Svaka osoba treba ići kroz život ispunjavajući svoj poziv. Osobito dobrim primjerom življenja vrline siromaštva smatram majke i očevi velikih i siromašnih obitelji koji provode svoj život brinući za svoju djecu. Oni trudom i upornošću – često uopće ne misleći na svoje vlastite potrebe – podižu svoju obitelj i stvaraju radostan dom u kojem svi uče kako voljeti, služiti i raditi.
Sv. Josemaria Escriva – St. Josemaria Institute
Prevela: S.Š.
Prilagodila: Lea Potočar
