Kada dolazi sretan kraj?

sretan kraj

Uvijek sam kroz svako ružno, teško i bolno razdoblje čekala svoj sretan kraj. Nesvjesno, to sam doživljavala kao zasluženu nagradu. Isti obrazac razmišljanja primjenila sam i na duhovna iskustva. Iskustvo križa obavila sam isčekivanjem nagrade za izdržanu bol. Nisam sebi znala opravdati bilo kakvu noć, a da ne uprem prstom u svitanje što nakon nje slijedi.

Što je loše u tom iščekivanju?

Zar nas sama muka Gospodinova ne uči da križ gledamo kroz svjetlo Uskrsa?

Duboko sam uvjerena da je. Ali moj pogled bi znao ostati na zemaljskim nagradama. Silan trud ulažem da moj sin uživa plodove našeg rada već sad, ovdje na Zemlji, razumski prihvaćajući da ga u nebu čeka utjeha i nagrada, ali srcem ne. Toga sam tek nedavno postala svjesna, nakon što sam opet ostavila mamu u bolnici.

Zatvarala sam vrata bolnice. Kasno je. Godio mi je hladni noćni zrak i tišina nakon cijelog dana boravka na hitnom prijemu. Lice bolesti moje majke opet se pojavilo sa svim svojim grubim borama. Toliko se oporavila da bude dana da zaboravim koliko je krhka. Dok sam je presvlačila, opet me zatekla njena nemoć u nogama i rukama, otežan govor i izgubljen joj pogled. Nemoćna i slaba. Znala sam kako njena bolest funkcionira i vjerovala sam da će za koji dan opet prohodati, opet normalno disati, opet biti svoja. Nakon oporavka u bolnici, tako je i bilo.

Nakon svega, zaslužila je sretan kraj….

Ali taj prvi dan jedna misao me uznemirila. Gledajući je onako nemoćnu, pomislila sam da bi ovo mogla biti njena svakodnevnica u starosti. Nije me prestrašilo što bi to tražilo od mene nego što bi to tražilo od nje. Zapitala sam se, gdje je njen sretan kraj? U životu je mnogo prošla, bila je žrtva nasilja i alkoholizma, odbačena i napuštena, samohrana majka troje djece, veliki borac i radnik. Nenametljiva i tiha, više je gubila nego uzimala. Ali uspjela je u onom što je smatrala najvažnijim. Da svijetu ostavi tri poštena i zdrava čovjeka koji su zasnovali svoja mirna gnijezda. I sad bi trebala biti mirna, odmoriti se, sebi se malo posvetiti… Ali ne! Moja mama se tada toliko razboljela, da je sama činjenica što je živa milost Božja. Ona se k tome još dosta oporavila. Bog je bio velik. Nikad više nije ona ista moja mama, ali dok je god imam, savršena je!

Nemam odgovor na patnju mojih voljenih…

I sad gledam to pitanje na koje nemam odgovor. Zar će starost moje majke na to sličiti? Na nemoć, na bolest? Nakon svega, zar to je čeka? Uzdrmali su se duboko u meni svi moji temelji. Zar da toliko radim sa sinom, a da mu budućnost ne bude vesela, korisna, onakva da joj se raduje? Zar će i on ući u one grozne statistike, zar nećemo upoznati bolje od onih bolnih iskustava divnih majki odraslih osoba s autizmom koja slušam na sastancima? Duboki uzdah pun boli izletio mi je iz pluća, noseći Gospodinu vapaj.

Počela sam razmišljati o nebu. Pitala sam se je li mi dovoljno za moju vjeru da nagrada za patnje mojih voljenih bude samo u nebesima? Tu sam shvatila istinu o sebi. Dok god držim svoj pogled prema nebu, dok stojim blizu njega, dovoljno je. I te kako je dovoljno. Ako se udaljim, važem i mjerim po svom sudu pravde, onda nikad ništa nije dovoljno.

Gospodin donosi utjehu kakvu ćemo u onaj dan upoznati u potpunosti

Srećom, naučio me Gospodin da ne budem više toliko buntovna, da prihvatim zagrljaj križa i da u mom srcu ima mjesta gdje to može rasti. Razmišljam: ako skupljamo bogatstvo u nebu, tada ga moljac ni hrđa ne nagrizaju, tada je sigurno i vječno. Obećao je. U Gospodinu je, u kojem je izvor svake utjehe. Da je imati Njega bogatstvo i radost kakve nigdje drugdje nema. Da je u Njemu sve što kroz život tražimo i želimo. On jedini! Naš početak i kraj. Naš smiraj. Kraj Njega nam se duša odmara i Nebo je lijepo, jer je On tamo. Razmišljam: utjeha koju On nosi i daje je takva da je još ne poznajem u potpunosti, ali doći će dan kad će sve naše boli i tuge, sve dijagnoze i nepravde stati u jednu suzu koju će nam On s lica obrisati. I to je naš najsretniji kraj. Zapravo… početak!

Svima nam je nebo domovina!


Ruža Đurić – Žena vrsna
Foto: Pixabay

Ruža Đurić
Ruža Đurić

Otkupljeno dijete Božje, blagoslovljena divnim suprugom i dvoje djece. Put svetosti pronašla je u svakodnevnici bračnog i majčinskog zivota čiju ljepotu i smisao traži u misteriju križa i Uskrsa. Prije svega majka njegovateljica pa diplomirani menadžer u turizmu. Majka koju je dijete znakom i slikom naučilo izraziti ljubav.