Dubrovnik 2014. Mokri, umorni, ali sretni i blagoslovljeni, iščekivali smo najavu sljedećeg SHKM- a. „Vukovar!“, uzviknuo je svećenik s oltara. Trnci, sreća, radost. Moja Slavonija! Moj Vukovar!
Od Dubrovnika do Vukovara
Tri godine su brzo prošle, no puno toga se promijenilo. Prijatelji, posao, zaruke… Nisam ni slutila da ću planirati vjenčanje iste godine kad je i SHKM u Vukovaru, s osobom koju sam upoznala za vrijeme SHKM-a u Dubrovniku. Sve je u mom životu polako „sjedalo na svoje mjesto“, ali u srcu je bila praznina. Traženje, čuđenje, razočaranje, samoća… Išla sam na Misu, ispovijed, izlazila sam, samo da ne padam u depresije. Primijetila sam da se trudim i molim, ali da moja molitva nije iskrena. Rekla sam samoj sebi, koliko god padala, da me ništa neće odijeliti od Boga.
Približavao se susret. Odlučila sam se prijaviti kao volonter. Župnik je vodio sastanke, a svakim sastankom je bilo sve više mladih. Divno je kad bolje upoznaš mlade koje si samo pozdravljao u prolazu. Otkriješ koliko vrijede, otkriješ njihove vrline i shvatiš koliko tebe čine boljim svakim sastankom. Zaboraviš na loše vijesti, statistike koje govore koliko je mladih otišlo iz Hrvatske, da u Hrvatskoj nema budućnosti. Polako se u meni počela buditi nada…Bogu hvala na našoj divnoj koordinatorici koja je odlično organizirala susret u našoj župi pazeći na svaku sitnicu. Imali smo čast ugostiti 250 mladih koji su nam svojom molitvom i sudjelovanjem na Misi i klanjaju posvjedočili svoju čvrstu vjeru.
Hodali smo putem vukovarske kalvarije
U nedjelju ujutro smo krenuli u Vukovar. Rijeka mladih se slila na Memorijalno groblje gdje smo se pomolili i krenuli prema dvorcu „Eltz“. Hodali smo putem kojim su mnogi Vukovarci prošli kalvariju i nikad se nisu vratili. Ljudi koji žive uz taj put, mahali su nam brišući suze s lica. Ovaj put, to su bile suze radosnice. Ružne slike koje ih svakodnevno podsjećaju na rat i patnju zamijenile su nove slike, slike mladosti i nade. Mladost koja je putem pjevala i uzvikivala: „Vukovar!“, „Isus!“, „Vukovar, hvala!“.
Krist, nada naša – trebao mi je susret u Vukovaru
Nakon susreta, trebalo mi je neko vrijeme da shvatim što se dogodilo. SHKM u Vukovaru ostavio je velik trag u meni. Osjećaj ljubavi i nade. Snažnu volju za molitvom i Misom, zajedništvom s Kristom. „Krist, nada naša“. Trebao nam je susret u Vukovaru, trebalo nam je svjedočanstvo vjere tolikih mladih, posebno u ovom dijelu Hrvatske gdje su toliki mladi žedni nade i Krista. Kristova ljubav nam ulijeva nadu da je budućnost ovdje, a ne u Njemačkoj ili Irskoj. Mi smo budućnost! Sestre Husar su nam poručile da „solimo“ svojim svjedočenjem vjere, a uz patera Iku Mandurića vikali smo: „Evo me Gospodine, mene pošalji!“
Idući susret idemo u Zagreb zahvaliti našoj nebeskoj Majci na Kamenitim vratima, najvjernijoj odvjetnici Hrvata. Zahvaliti našem blaženom Alojziju Stepincu koji se poput branitelja do smrti borio za Hrvatsku i hrvatski narod. Koji je već tada navješćivao i svjedočio Krista i njegovu ljubav kao nadu. Blaženiku, nadamo se uskoro svecu, koji je svojim zagovorom povezao mog budućeg supruga i mene.
Zahvalna sam Bogu što sam imala prilike doživjeti susret mladih u Vukovaru, što sam imala čast volontirati i stvoriti nova, trajna prijateljstva.
Inati se Slavonijo moja, jer i kad umrem, ti ćeš pjevati!
Mateja Livajušić – Žena vrsna
Foto: Mateja Livajušić
