Sveci se ne rađaju, treba htjeti biti svet
Za svetog Tomu Akvinskog kažu da je bio čovjek od malo riječi. Jednom ga je njegova sestra upitala što je potrebno da bi čovjek bio svet. Svetac joj je odgovorio u prolazu, ne zaustavljajući se: „Htjeti!“
Volim svoj posao za koji sam se školovao i koji radim već gotovo 25 godina. Do prije nekog vremena, bio sam strahovito ponosan na ono što profesionalno radim. Obožavao sam raditi. Želio sam biti „savršen“. Biti bolji od drugih. To bi mi davalo samopouzdanje, satisfakciju, čak stanoviti osjećaj nadmoći. Ukazivao sam često na pogreške kolega, upirao prstom u njihove slabosti. S druge strane, kada bih ja nešto pogriješio, ubijala me grižnja savjesti i tjeskoba. Kao u nekom ludom filmskom scenariju, prolazilo mi je kroz glavu što bi se sve zbog neke, pa i najmanje pogrješke, moglo dogoditi…
Radujem se jer sam prije nekog vremena počeo primjećivati prijezir prema profesionalnoj oholosti koju često donosi dobro poznavanje neke teme, prijezir prema nadmenosti i samohvali stručnjaka i „stručnjaka“, prema pretjeranom blagostanju koje dobro plaćeni posao donosi, prijezir prema skupocjenim automobilima, vilama s bazenima… prema raznim dogovorima s vragom. Da se ne protumači krivo – nemam baš ništa protiv onih koji puno materijalnoga imaju. I neka im je blagoslovljeno, ali da ih ne zarobi. Jer srce je čovjekovo toliko navezano i robuje materijalnim stvarnostima. A tako razdijeljeno, ne može služiti Bogu, opterećeno bogatstvom.
Predana ljubav
Isus me s križa gleda. On ne mora ništa govoriti. Njegove mi rane pričaju Njegov život. On sklopljenih očiju ne traži za sebe milost, nego se predao razapeti čovjekovim životinjskim porivima. On je Milosrđe. Za mene i za tebe. Za sve stvoreno.
I ja Njega promatram. Njegove nas rane iscijeliše. Njegova nas je krv očistila. Njegovo uskrsnuće oživjelo. Jednom zauvijek.
Bog nam je dao slobodu odabira, a grijeh nas zarobljava
Mi mislimo da imamo slobodu, ali jesmo li svjesni da netko ili nešto zapravo upravlja njome? Jer, ako nisam slobodan od straha, besmisla, sebičnosti, oholosti, škrtosti, proždrljivost, bluda, zavisti, srdžbe, pijančevanja… dakle, ako sam slobodan griješiti – onda to NIJE sloboda koja mi je dana stvaranjem. Sloboda je slobodna samo za činiti dobro, za ljubav, za istinu, onda je ona nastavak stvaranja ovoga svijeta. „Čini kako želiš da ljudi tebi čine!“ Gdjegod sam činio zlo, mrzio, varao, ukrao… uništio sam dio božanskog stvaranja u sebi i oko sebe.
„Svakog jutra obučem se u dobrotu i opraštam sve što toga dana neću razumjeti.“
(Dubravka Jedjut Roca)
Ako tražim istinu, moguće da pronađem i laž. Ali tek otvarajući se istini, mogu je uistinu primiti u sebe. Ako tražim dobrotu, moguće da me ponegdje snađe i zlo. Ali samo otvarajući se dobroti, Stvoritelj je može uliti u moje srce. Ako tražim ljubav, može se dogoditi da me rani nečija mržnja. Ali jedino otvarajući se ljubavi, ništa me ne može više od toga približiti Stvoritelju.
Zato: nema povratka na staro, jer sve je staro uminulo i ništa nas ne može učiniti sličnijima Bogu od naše spremnosti da praštamo. Svima. Pa i samima sebi.
Biti svet. Ne zato da bi ljudi o nama lijepo govorili, ne… Ne zato da bismo svojim „zaslugama“ pokušali uhvatiti život vječni, ne… Nego samo zato što je to prirodni put kojim čovjek ostvaruje svoj život na zemlji, oplemenjuje svoje odnose s drugima i oslanja se na čvrste temelje svog duhovnoga zdravlja.
Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Nik Shuliahin – Unsplash
