Gola istina nekad tako zna biti tvrda, tvrd govor koji nas plaši i stvara nam se otpor iznutra, pritišće nas.
Bili su strpljivi sa mnom
Dok sam bila tinejdžerica, mnogi su divni katolici bili vrlo nježni prema meni. Nastojali su mene zadržati ljubavlju svog srca u okrilju katoličke Crkve. Možda su mislili: „Barem da diše zrak, barem da upija Kristovu prisutnost u Crkvi i nadoći će sve.“. Bili su i strpljivi sa mnom. Podnosili su moje hirove i isprobavanja. Moj povremeni bijeg u svijet. I povratke. Primali bi me objeručke i, vjerujem, nosili u molitvama.
Više godina kasnije, često bi mi dolazilo pitanje zašto sam ja tada lutala? Što bi bilo da je netko tada zagrmio, prodrmao me, protjerao ako treba i navijestio mi da činim grijeh? Možda bi prelomio trsku koja je jedva stajala? Ili gotovo polegnuta vijorila amo-tamo? Možda bi me povrijedili pa bih zamrzila i Crkvu i otišla zauvijek. Možda bih sada upravo pisala za neki drugi portal drugačijeg pogleda na svijet? Nisu, bili su nježni.
Istina je čekala da se u meni probudi želja za njom
A, istina? Tu i tamo bi se ponudila mom srcu preko neke knjige, duhovne obnove, tu i tamo nakon ispovijedi kao „Hoćeš li me?“ i tiho plamtjela među svim ponudama života koje su me tada nadahnjivale. Dakle, nisu me tada katolici vikali. Nisu me prognali da ne griješim više tako. Nisu mi rekli istinu jasno i glasno. Govorili su šutljivo, s puno riječi koje pričaju rukama ili nogama ili dobrotom, s puno razumijevanja i s puno molitve.
A istina? Je li onda tada meni u nekom drugom slučaju mogla biti melem na ranu, zavoj koji povija i liječi rane koje nanosi svijet i nanose grijesi. Prestanak takvih grijeha. Možda. Može li uopće istina, ili teške riječi katoličkog nauka prodrijeti ako je čovjek prelomljen? Može li težak nauk Katoličke Crkve ne prelomiti trsku i podignuti je? Lijepo je šutjeti, nekad i lakše. Lijepo je djelovati. Ljubiti one oko nas. Naviještati bez riječi. I jako je to potrebno. No, lijepo bi bilo i znati na čemu si. Istinu.
Ljubav smo ti i ja
Mi smo kršćani ljubav koju Krist želi darovati ovom svijetu. U našim srcima leži bezgranična potreba da Krista koji se rodio ne zatvorimo u tamnicu. Nego pustimo van, nego, ljubeći nesebično nježno donosimo svijetu. Nevjernicima. Običnim smrtnicima. Vjernicima. Tamo gdje nije ljubav. Tamo gdje je rana. Tamo gdje je hladno da donesemo Kristovo toplo.
Ali, tko smo to mi koji donosimo? Možda smo i sami potrebni tuđeg donošenja topline. Mi pijemo Kruh i Vino s izvora, mi dopuštamo Bogu bijeliti prljavo naše ljudske grešnosti u Krvi. I nas On treba. Osim za šutnju, potrebni smo i za govor. Za progovaranje. Za naviještanje. Za pronošenje radosne vijesti. I kako reče jedan dragi svećenik: „Oni koji Boga ne znaju, samo misle da ga ne trebaju, ali svaki čovjek treba, vapi iznutra za ispunjenjem i da bude sretan – jedino u Bogu.“ I svakom čovjeku koji ga ne poznaje, možda baš danas ispred nosa šeta prilika oblikovana u tvoje tijelo. A ti propuštaš progovoriti mu. Zašto ne pokušaš? Zašto radost koja je u tebi ne pustiš da proteče i natopi srca onih koji vape za njom? Nenametljivo, neprimjetno, ponizno jer smo ništa bez Gospodina, a istovremeno hrabro i djelotvorno kao dobra djela.
Istina zbog nježnosti i nježnost zbog istine
I, na kraju, je li važnija istina ili nježnost? Čini mi se da je važnija i istina i nježnost. Istina zbog nježnosti. I nježnost zbog istine. Uzmimo ih obje, objeručke, i nastojmo biti i nježni i u istini, istovremeno. Ne samo u istini, bez nježnosti. I ne samo nježni, bez istine. Jer one se prožimaju, one su komplementarne i one su neizbježne jedna drugoj ako ne želimo nekoga otjerati, nekoga povrijediti ili zavesti na krivi put.
Bratska opomena neka bude iz ljubavi i ne s visine kao da mi sve znamo za njegov život, da naš brat koji srlja ne prokocka veću radost, izgubi život vječni, ili, u slučaju opomene bez ljubavi i naše poniznosti, da ne prepolovimo trsku tanašnu i otjeramo nekoga svojom ohološću od istine.
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Erico Marcelino – Unsplash
