Već dva dana vidim i osjećam njegovu nervozu. Stereotipno ponašanje sve je učestalije i pokušavam shvatiti što da učinim da mu olakšam. Razgovor s njegovom tetom iz vrtića nije donio željeno olakšanje, već dodatnu obavezu… “Mama, morate ovo i ono i nakon toga to i to.” „Super“, kažem s isforsiranim uzbuđenjem. Ipak pomislim kako bih trebala bit zahvalnija toj divnoj ženi s druge strane slušalice, jer nakon niza loših dijagnoza, ona mi pokušava pomoći. Pozdravim se s tetom i uzdahnem. Svjesna sam da moram preuzeti dodatne aktivnosti sa sinom, provesti još dodatna dva sata u terapijskoj igri na podu, u opuštajućoj igri, u stvaranju okolnosti koje će maksimalno potaknuti Mihaela da komunicira, da moram prepoznati određene senzorne poteškoće i olakšati mu, treba smiriti i organizirati sve te informacije što dolaze iz okoline da ih razumije, podnese i reagira na njih…. treba… treba.
Još jedan uzdah pobjegne mi iz dubine duše.
Svakodnevna mala čuda
Sjednemo jesti, okica punih sjaja gleda svoj crtić i zamisli čuda – jede! Osmjeh mi ne silazi s lica. Nešto će pojesti. Ovaj put nema guranja i protestiranja, odbijanja i bacanja hrane. Jede!
Razmišljam o riječima nutricionista da mora jesti bez ikakva ometanja već da sva pažnja treba biti na hrani i onom tko ga hrani.
Gledam njegov tanki vratić i zamjerajući si na neuspjehu nastavimo s crtićem, ali i s hranjenjem.
Pokušavam ga staviti spavati i premda je imao većinu neprospavane noći (poremećaj spavanja), prigovaram si u bradu zašto mu još uvijek nisam napravila težinsku deku. Dodatna težina pomogne mu usnuti. Naći vremena i sašiti je zahtjeva određenu razinu mira i sabranosti, kreativnog razmišljanja i svega čega sada na škrto imam pa nema ni dekice.
Kad je zaspao mogla sam napokon posvetiti se curici, mami, kući, ručku, mužu… srećom za kućne ljubimce, imamo samo ribice.
Vapim Gospodinu
Spontano poput disanja uputim vapaje Gospodinu… Da barem nije gluh! Možda bi sve bilo lakše, čitam o toliko djece koja su poput mog malenog u spektru (PSA), također su neverbalna, ali čuju, neki razumiju govor premda sama ne govore… Ja bih mu toliko toga ispričala, otpjevala bih pjesmicu, rekla bih mu da ga volim, objasnila što je to ljubav i gdje je tata kad ode na posao, kamo se skrije cijeli svijet kad zaklopi oči, pričala bih mu da sam ponosna na njega i da teški dani dođu i odu. Gospodine, pomozi mi da mu pomognem prihvatiti umjetnu pužnicu!
Osjećaj nemoći bude nekad težak, nisam psiholog, niti logoped, niti sam fonetičar, ni defektolog, ni senzorni terapeut ni radni terapeut, nisam ništa od toga. Svjesna sam važnosti rada s djetetom i da roditelj tu ima ključnu ulogu. Ali ovo sam samo ja.
Kažu mi da ovaj križ imam jer ga mogu nositi, da sam dobra mama, da sam hrabra, ali osjećaj neuspjeha i velike odgovornosti ponekad me preplavi.
Išla sam dalje u dan noseći taj gorak okus i čekala sam da Gospodin odgovori. Uvijek odgovori.
U Mariji podno križa
Sutradan, sjedeći u kuhinji sa sinom promatrala sam kako entuzijastično znakuje dvoručnu abecedu i sjetim se kako je sinoć brojao do 10. Inače zna brojati preko sto, ali nizu od zapamćenih brojeva pokušavam dati smisao… Broj može biti količina, može bit vremenski redoslijed i sinoć nam je to uspjelo. Prihvatio je i nastavio igru. Išlo nam je. Ti trenuci radosti kao da su otvorila vrata razmišljanju o Mariji. Razmišljala sam kao je Ona cijelim slomljenim srcem htjela ponijeti križ umjesto svog Sina. Htjela Mu je pomoći i olakšati, ali nije mogla. Njen Sin je iznio taj križ. Ona je trebala biti uz Njega i svoju bol, suze i molitve sjediniti s Njegovim. Trebala je samo biti tu. I bila je!
Uistinu, nisam defektolog, psiholog, doktor, ni terapeut nijedne vrste. Ne trebam ni biti. Moje je da sam tu, uz njega. Nisam sposobna sve to iznijeti, ali evo vidim da moj mališan je. Moje je poput Marije, nasloniti se na Gospodina i bit tu.
Ruža Đurić – Žena vrsna
Foto: Unsplash
