Mihaelova praćka

praćka

Dan je loše započeo, zapravo spojio se s onim od jučer zbog još jedne neprospavane noći. Mihi je bilo zanimljivo noćas paliti i gasiti svjetla, plakati pa se smijati, tražiti duboke senzorne podražaje u području glave. Lupanjem o jastuk želio je dobiti olakšanje, ali koliko mu nije pomagalo – toliko mu je bilo i zabavno. Malo je skakao po mojim leđima pa tati po glavi. Uglavnom, Miha si je organizirao tulum. Ustala sam kao pregažena i nervozna. A nakon toliko sati budnosti, ni Miha nije bio baš bolji. Svaka naznaka pospanosti, vidjevši ga takvog, pobjegla je preko balkona.

Kad je mamino srce slomljena igračka, ima li lijeka?

Jutro je nekako prošlo, točnije, lijeno se presvuklo u popodne i uhvativši se posla oko sortiranja igračaka odlučila sam nekima dati još jednu šansu prije pakiranja u kutije za donacije. Izvukla sam drvene tračnice i vlakiće… Prohujale su mi mislima sve ideje koje sam prije imala, kako možemo graditi simboličku igru i nakon prvotnog osmjeha naoblačilo mi se lice zbog misli „možda da smo se dosljedno i uporno igrali s ovim tračnicama ta igra bi bila bolja“. Pogled mi se nije popravio bacivši pogled na sve ostale kutije pune istih misli.

Htjela sam pobijediti te misli jednom pobjedom. Barem još jednim uspjehom prije nego odu u kutiju zaborava. Samo da nestane ovaj gorak okus u ustima.

Htjela sam uspjeti jer vremena je malo…

Izložila sam sve dijelove ispred Mihe i pozvala ga u igru. Nije me doživljavao. Bogu sam zahvalna na najboljem savjetu koji sam ikad dobila u radu s djetetom: da se ne obaziremo na njihovo ignoriranje, već da se nastavimo igrati tik do njih. Kao i uvijek – upalilo je. Došao je i počeo se igrati, ali ja nisam bila zadovoljna. Igrao se s dijelovima tračnica vrlo jednostavno i sterotipično. Gurala sam se u njegovu igru glumeći sudare vlakova, praveći nepotpune tračnice pa da popravi i išlo je to nekako. Jednostavno, ali bolje nego nikako.

Tada sam uzela igračku semafor i posložila PECS sličice za siguran i zabranjen prolaz. I bilo je super jednu minutu i onda je krenulo loše.

Preplavio me osjećaj nemoći i ljutnje. Htjela sam uspjeti. Nesvjesno, forsirala sam Mihićev uspjeh da bih se ja kao roditelj osjećala bolje. Ljutilo me kako ga ne mogu vratiti u igru, kako ga ne mogu privoljeti da si sam od legića napravi tunel preko tračnica. Još neispavana i mrzovoljna, bila sam užasno loša kombinacija za igru s Mihom. Kad je napokon sve završilo u njegovim i mojim suzama – odustala sam.

Uzela sam ga u naručje i pokazavši mu sliku za zagrljaj i škakljanje ipak je završilo u malo pozitivnijem tonu. Ali ne mogu reći da nije osjetio svu moju ljutnju.
Pokušala sam shvatiti cijelu tu situaciju. Naučiti nešto iz nje premda nije prva. Pokušati pomiriti znanje kako raditi s djetetom s individualnosti i jedinstvenosti mog djeteta. Pokušala sam rasti u ovom dok mi je zvonio u glavi alarm da je još tako malo vremena njegova rana djetinjstva, vremena kad se dječji mozak razvija najbrže… Vremena je malo da se pripremimo za ostatak života. Grozan alarm. Koliko je još posla i učenja ispred nas, a sin mi je sve stariji?

Zar si mogu dopustiti da propustim vrijeme dok se dječji mozak još tako razvija? Zar mogu propustiti išta dragocjena vremena?

Bole me greške jer ih Mihael plaća

Sigurno da ne mogu. Ali nekad sam, Gospode, kao David protiv Golijata. I ne vidim sve obrise ovog Golijata koliko je velik, a svaka moja mana i propust kristalno su mi iscrtani pred očima. Ne znam ja od obične praćke pisati Mihaelovu povijest.
Griješim u svemu, ali ove greške su mi tako skupe. Zar nije bilo sposobnijih ljudi za ovaj važan posao ili si baš mene odabrao jer uistinu jesam najnesposobnija za ovaj posao pa da se Ti bolje očituješ?

Nije mi teško to prihvatiti. Samo teško mi je nositi cijenu mojih grešaka jer Mihael ih plaća. Da je bar njihov teret samo na meni. Zato mi je srce kao slomljena igračka, polupana. Mnogo izgrebena i napukla na puno mjesta kroz zadnjih 6 god.

Gospodine, možeš li Ti od ove moje polupane igračke napraviti praćku za Mihaela. Ja nisam David, to je Mihael. A ja bih rado bila praćka. To bi me usrećilo. Silno. Imala bih najbolji poziv na svijetu. Biti praćka i baciti kamen Tvojih milosti na Golijata svih ovih dijagnoza. Golijata straha i nemoći, umora i nedosljednosti i zamora od sve te posebnosti. Na Golijata straha od škole i svega što ga kroz školu čeka. Na svaki moj pogled predaleko.

Kad ne živim Tvoje riječi da je svakom danu dosta njegovih briga. Bacila bih i koji kamen razboritosti na sva moja pitanja i sumnje. Kamen pobožnosti i pouzdanja. Puno kamenja treba Gospode. Ali, evo, ja bih rado bila Mihaelova praćka.

Upotrijebi me, dobri moj Isuse!


Ruža Đurić – Žena vrsna
Foto: Pixabay

Ruža Đurić
Ruža Đurić

Otkupljeno dijete Božje, blagoslovljena divnim suprugom i dvoje djece. Put svetosti pronašla je u svakodnevnici bračnog i majčinskog zivota čiju ljepotu i smisao traži u misteriju križa i Uskrsa. Prije svega majka njegovateljica pa diplomirani menadžer u turizmu. Majka koju je dijete znakom i slikom naučilo izraziti ljubav.