Često mi ljudi govore da im je najvažnije zdravlje. Zdravlje tijela i psihe jest važno, Isus i sam liječi čovjeka, ali Njemu je bitnije nešto drugo: što vrijedi tjelesno zdravlje ako propadne duša? Jer naša je vjera, a s time i pitanje vječnosti, uvijek na kušnji. Đavao doista nikada ne spava… ali treba ga ismijati i podvit će rep.
Ne posustajmo nikada. Nisu naši ginuli uludo za dom, krst i vjeru u Boga jedinoga. Budimo sigurni u naš dugi, dapače – vječni, put s Isusom. Mada smo smeteni slabostima psihe i tijela (varljive emocije, oholosti, požude, loše navike, škrtosti, zavisti, razne neumjerenosti, bolesti…) cilj je jedan i zajednički: dosegnuti vječnost blaženu.
Ima li išta ljekovitoga za reći patniku pored sebe?
Ovih dana, potresen, čujem o tvojoj hrabrosti, da se nepokretna, iz bolesničkog kreveta, otvaraš Životu. Slušajući te, padoše mi na pamet riječi sv. Pavla:
„A on (Gospodin, nap. aut.) mi reče:
»Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.« Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima… poradi Krista.
Jer kad sam slab, onda sam jak.“
(2 Kor 12,9-10)
Ima trenutaka u životu kada čovjek zastane pitajući se ima li išta mudroga, dobroga, ljekovitoga reći čovjeku – patniku pored sebe. Može li išta prostrti na škrtu trpezu utjehe nemoćniku, može li nekom riječju, gestom, molitvom… barem na tren olakšati bolesničke dane?
Sve to Gospodin nosi
Može li ikome svojom ljubavlju ublažiti bol? Može li razumjeti uzdah? Može li bratskom ljubavlju dovoljno jasno reći: „hvala ti“ za podsjećanje da je ovaj život tek tanani most koji spaja dvije obale? Još kažeš da si radosna i da teret bolesti ne osjećaš. Da to sve Gospodin nosi. Da te drugi zovu i plaču nad tobom, a ti ih još i tješiš.
„To je križ – pregorjeti svoju muku, nadići je i iznad nje vidjeti oslobođenje. Nikakva bol nije tragična. Tragedija je sljepoća i tvrdoća srca. Ne vidjeti da svaka smrt ima uskrsnuće, svaka bolest ozdravljenje, svaki odlazak dolazak, dopustiti da padneš u samosažaljenje, to je tragedija.
Pobjeda je tamo gdje počneš tješiti druge kad i sam trebaš utjehu. Tad sva utjeha tvoja dolazi od Boga. Imaj hrabrosti ne oslanjati se na ljudsku utjehu, nego tražiti Božju snagu. To pobjeđuje svijet. To je put križa, ali put u život. Ne dopusti pad u samosažaljenje. Kad budeš, izranjen i u bolima, druge tješio, tad ćeš me naći. Otvori i ta vrata! Jer iza njih te čekam ja, da se na mene osloniš.“(Tomislav Ivančić, Križni put: „Pođi za mnom“)
Pa kad si otvorila i ta vrata… divim se i radujem… jer ću imati koga pitati kad budem trebao. Pitat ću samu Hrabrost.
Molim za tebe i molit ću
Isus se utjelovio, naučavao, umro i uskrsnuo da bi Njegova radost bila u nama i da bi naša radost bila potpuna (usp. Iv 15,11). On nam je donio Radosnu, ne žalosnu vijest. Zato samo hrabro veslaj. Veselo broji dane do povratka. Do novog buđenja. Domovina zemaljska i Nebeska ti se nadaju.
Jer more ne prestaje kad se val sljubi s obalom. Svakim valom ono urasta u obalu, strpljivo oblikujući njezine hridi. Tako i Božja ljubav oblikuje čovjeka. Čovjeku je nemoguće. Ali Bogu… Bogu je sve moguće.
Molim za tebe… i tako će i dalje biti!
Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Pipecosta – Cathopic
