Molitva ispod vjetrenjače

vjetrenjače

Evo, Gospodine, čitam novine, pratim članke, slušam priče i sva ta bolna iskustva. Toliko različitih priča toliko posebnih roditelja. Umorni su i obeshrabreni od svojih borbi sa sustavom i s društvom. Sad, Gospodine, vidim i čujem samo njih. Njihova bol zaglušila je toliko drugih predivnih svjedočanstava i toliko uspjeha u radu s djetetom.
Pa taj pesimizam što mi prijeti, to odustajanje od borbe jer mi izgleda kao borba s vjetrenjačama. One će se vrtjeti i dalje. Na svaki vjetar. Ne pitaju i ne gledaju. Idu kako puhne. A uvijek puše

Budućnost je puna pitanja bez odgovora

Gledajući to bojim se budućnosti, Gospodine. Sve ono moje pouzdanje u Tebe, sva ona hrabrost i osjećaj da ću uspjeti jer si Ti uz mene, sramežljivo se skrilo iza skuta mog kukavičluka.

Bojim se kako će biti mom sinu u školi, hoću li prepoznati koja je škola najbolja za njega, hoću li mu štetiti ako tražimo školovanje doma, barem prvi razred? Gospode, pa on jedva razumije mene koja sam mu potpuno posvećena pa kako će nastavnika koji svoju pažnju dijeli na još toliko djece? Hoće li ostvariti socijalizaciju, hoće li imati prijatelje?

Kako da tolike sate bude u školi, a borba je zadržati ga i završiti zadatak? Kako biti uspješan u sustavu koji me te uspješnosti lišava? Sustav koji je ponekad hladan i nemaran. Kako graditi kad je sustav koji trenutno imamo prilično nezahvalan za djecu s posebnim potrebama, unatoč svim onim divnim učiteljima i profesorima koji se nađu? Hoćemo li naći dobrog i kvalitetnog asistenta kad već sad vidim tolike prepreke da to ostvarimo?
On je, Bože, gluh i u spektru! Zar da Ti objašnjavam iz čega izvire moj strah?

Zar nisi bio sa mnom?

Ta zar nisi bio sa mnom kad su svi oni roditelji obeshrabreno pričali svoja loša iskustava, svoju stvarnost? Zar nisi bio sa mnom kad bih čitala sve one tužne priče i s njima slomljena plakala i bojala se? Ta nisu to izdvojeni pojedeni slučajevi. Zar nisi bio sa mnom kad sam čak htjela pobjeći od te surove stvarnosti, kad sam htjela to ne čuti i ne vidjeti jer smrvilo bi se moje pouzdanje u prah?
Bio si, sigurno si bio. Možda si se i čudio kako sam nakon svega što si učinio i dalje toliko malovjerna!

Evo me, kao Toma, s još pitanja. Želim Ti reći da ne sumnjam u Tvoju svemoć nego njeno očitovanje u mom životu, ne znam mjeru patnje i križa u svom životu da bih je preskočila samim time da Ti vjerujem da će biti drugačije?
Zar mi priče svih tih posebnih roditelja nisu pokazatelj da mi ne znamo Tvoju volju? I ta koplja ne lome se preko naših leđa, nego preko leđa njih najmanjih…naše djece. Ima država gdje se takvoj djeci ne dopušta ni živjeti.

Gospodine, želiš da budem kao Marija

Ah, Gospodine, mogla bih Ti nabrajati i nabrajati. Tužiti se neprekidno. Ali nutarnjim nadahnućem budiš u meni sliku svoje Majke. Ona svijetli u ovom mom mraku. Opisuješ mi je bez riječi. Srcem čujem sto Njen život priča.

Gospode, pa zapanjuje me Njena predanost, Njena poslušnost i Njeno povjerenje u Tebe. Ona je bila sva istkana od pouzdanja u Tebe. Disala je i mirisala na to povjerenje.
Često nije znala gdje će je to odvesti, a odvelo je do najbolnijeg brda. Brda gdje je cijelu sebe ostavila, gdje je sve suze što je imala je isplakala, gdje je podnijela sve što je Njeno srce moglo ponijeti. Tamo je sve ostavila, sve ispod Tvog križa. Kako li je samo bolno stajati i gledati licem u licem mučni kraj svog djeteta?

Ja, Gospode, još nisam takva, ja još čuvam svog sina od svijeta, ali i od Tebe, bojim se križa kojeg bi on trebao ponijeti. Zatvaram oči pred njim jer boli, jako boli. Strahovito boli.
Ali zastala sam na slici Kalvarije, zastala sam na onom trenutku Muke i svega onog što ona mora uzeti od nas bez pogleda prema Uskrsu. Zastala sam u svojim vlastitim strahovima i suzama. Zastala na najneplodnosijem tlu. Na kojem ništa ne raste i s kojeg ne vidiš dalje od svoje vlastite boli.
Vodi me odavde, Gospode! Jer mislim da sad shvaćam, Tvoja Majka nije imala bezgranično povjerenje samo u Tvoju volju, nego i u Tvoju dobrotu. Povjerenjem u Tebe nije se nadala da će je bol i patnja zaobići nego da ćeš sve okrenuti na dobro. Okupana je bila u Božjoj dobroti, a patnja ni križ joj nisu bili strani.
Ona je vidjela dalje od Kalvarije sve do Uskrsnuća. I možda takvo pouzdanje daje tako širok pogled, pogled dalje od onog što imamo u rukama.

Vodi me putem Kalvarije do Uskrsnuća

Evo me, Bože, ja sam okupana u svom vlastitom kukavičluku, ali želim ga sprati sa sebe. Ogoliti se da me odjeneš u povjerenje i ljubav prema Tebi. Ogoli me od bojažljivog čuvanja mog sina i odjeni me u pouzdanje jer sina dajem u ruke Milosrdnog, Dobrostivog Pastira i Spasitelja. U ruke Onog što ga je otkupio i spasio na svom križu daleko prije i danas u svakoj svetoj misi.

Sram me za one misli i oprosti mi, Gospodine. A Tebe, ljubljena Marijo Majko, molim i pozivam da me vodiš putem kojim si Ti već dubok trag ostavila. Vodi me jer sve će dovesti do Uskrsnuća. Molim te, Majko, za sve one roditelje o kojima sam čula, za njihovu bolu. Obdari ih snagom i pouzdanjem da naša borba nije podno vjetrenjača, nego podno križa! Molim za našu djecu i da im bolje sutra možemo osigurati. Marijo Majko, svakom pojedinom budi blizu i donesi Krista. Da se osokoli njihov korak, podignu njihove ruke i čuje njihov glas. Neka imaju širok pogled, pogled dalje od boli koje nose, toliko dalje da se vidi prvo svjetlo Vječnosti.


Neka slava bude Kristu našem Spasitelju i Njegovoj pod križem Majci Mariji.
Amen.
Ruža Đurić – Žena vrsna
Fotoo: Pixabay.com

Pročitajte i ostala razmišljanja ove majke posebnog djeteta.

 

Ruža Đurić
Ruža Đurić

Otkupljeno dijete Božje, blagoslovljena divnim suprugom i dvoje djece. Put svetosti pronašla je u svakodnevnici bračnog i majčinskog zivota čiju ljepotu i smisao traži u misteriju križa i Uskrsa. Prije svega majka njegovateljica pa diplomirani menadžer u turizmu. Majka koju je dijete znakom i slikom naučilo izraziti ljubav.