U domu male Anice konačno je nastala tišina. Aničini gosti, što su joj došli čestitati rođendan, otišli su svojim kućama sretni i zadovoljni jer su kod Anice proveli jedno divno popodne u igri i uz izvrsne kolače što ih je pripremila Aničina mama. Ta dobra mama već je uspjela iza bučnih gostiju urediti sobu i sada je u kuhinji prala posuđe.
Peti rođendan
Anica, tamnokosa djevojčica koja je danas navršila pet godina, već je bila u spavaćici. Stajala je kraj prozora i gledala prve zvijezde što su zasjale nebom.
Za Anicu je današnji dan bio predivan. Sve je bilo u znaku njezina rođendana. Čim je otvorila oči, ugledala je pokraj postelje mamu i tatu kako joj se smiješe. Oboje su je izgrlili, a krevetić joj je bio pun rođendanskih poklona. U kuhinji je mirisala rođendanska torta koju su njezini gosti danas poslijepodne tako slasno pojeli.
Sve je danas oko nje i u njoj titralo u nekoj divnoj sreći i Anica je željela da taj divan osjećaj sreće nikada ne nestane.
Ali, dan je već utonuo u noć i tiha tuga zakucala je na Aničino srce. Kada je mama došla u sobu, Anica je još uvijek stajala kraj prozora i gledala u zvjezdano nebo:
More vječnosti
— Što je, Anice? Nešto si tužna? — brižljivo je pitala mama.
Umjesto odgovora, Anica je mami postavila pitanje:
— Mama, reci, kamo odlaze završeni, prošli dani?
— Nestanu, Anice! Nestanu u moru vječnosti.
—A što je to more vječnosti? — dalje je pitala Anica.
— To je veliko more u kojem spavaju svi dani pa i svi rođendani. A sada, mala moja, na spavanje! Sutra će svanuti novi dan.
Mama je stavila svoju djevojčicu u krevet, pokrila je i tiho izašla iz sobe uvjerena da Anica već spava. Ali, Anica je zatvorila oči i pokušala zamisliti kako to izgleda more vječnosti. . .
Kako izgleda more vječnosti?
…Anica se odjednom našla na ulazu u prekrasan veliki park. Isprepleten je bio bezbrojnim gredicama na kojima je cvalo raznobojno cvijeće.
Anici se činilo da iz tog cvjetnog bogatstva dolazi glazba. Bijele, srebrne i zlatne staze vodile su je između cvijeća kakvog još nikada nije vidjela.
Dugo je hodala cvjetnim parkom, dugo se divila ljepoti, a onda su odjednom nestale i bijele i srebrne i zlatne staze i Anica se našla ispred velike šikare pune korova.
— Oh, pa kako su mogli ostaviti ovaj korov u takvom lijepom parku?
I dok je Anica gledala korov koji je nagrđivao park, pričinilo joj se da netko iz korova uzdiše:
— Tko to plače? — sažalno, a pomalo i u strahu, pitala je Anica i zakoračila u korov.
— Joj! Nemoj nas gaziti! To boli! — začuli su se bolni povici.
Anica je brzo povukla nogu i zapanjeno gledala u korov:
— Ma, tko je tu? Tko plače? Tko govori? Ja se bojim! — gotovo plačnim glasom pitala je Anica.
—Mi! Mi smo to!
— Tko, mi? Ja nikoga ne vidim — dalje je tvrdila Anica.
— Ali vidiš ovaj korov, ovu šikaru, zar ne? — pitali su glasovi.
— Da, vidim! — odgovorila je Anica. — Ali…
— Ali, taj korov govori i uzdiše i uzdiše! I svu vječnost ćemo uzdisati.
— Ja ništa ne razumijem!
Izgubljeni dani
Anica je pokušala svojim crnim očima ugledali svoje sugovornike, ali osim korova ničega više nije bilo.
— Djevojčice! Vidiš! Mi smo izgubljeni dani. Mi smo oni dani koji su uludo utrošeni, koji su puni zloće, lijenosti, grubosti. A ono cvijeće kojeg si prošla, to su dani rada, dani dobrote, dani hrabrosti, dani koji su zaslužili da u moru vječnosti uvijek cvatu najljepšim cvatom.
— Ah, pa to je, dakle, more vječnosti u kojem nestaju dani… viknula je Anica i sjetila se maminih riječi.
— Da, to je more vječnosti gdje se čuvaju prošli dani.
Anica je gotovo zaboravila da razgovara s tužnim, izgubljenim danima koji će uvijek bili korov. Uzbuđeno je pitala:
—A gdje su moji dani? Gdje je moj rođendan?
— Pođi, djevojčice, onom zlaćanom stazom prema suncu. Tamo ćeš naći sve svoje dane, pa i jučerašnji rođendan.
Pođi, djevojčice! Do danas nisi izgubila nijedan dan. Ali, pazi! Što budeš starija, to ćeš lakše gubiti dane. Čuvaj ih, djevojčice! Bori se da tvoji dani ne postanu korov umjesto da cvatu na mirisnim gredicama u ovom moru vječnosti.
Anica je potrčala zlaćanom stazom prema suncu i iz daljine ugledala veliko mnoštvo bijelih pupoljaka. I upravo kada je došla do njih, kada je htjela potražili svoje dane, nešto mekano i toplo taknulo je njezino čelo:
Svi moji dani pretvorit će se u moru vječnosti u divno cvijeće
— Dobro jutro, Anice! Ustani, dušo! Svanuo je novi dan!
Bila je to mama. Anica se još nije ni pravo probudila kada je pružila ruke i zagrlila svoju dobru mamu. Kada se njezino lice stisnulo uz mamino lice, šapnula je Anica mami na uho:
— Mamice, znaš, svi moji dani pretvorit će se u moru vječnosti u divno cvijeće.
Mama nije ni slutila da u Aničinu snu zaista postoji veliko more vječnosti u kojem žive prošli dani, ali Aničina odluka toliko joj se svidjela da je oduševljeno rekla:
— Pa, naravno, Anice! I to najljepše cvijeće!
Nevenka Bakoš, Priče za djecu
Izdavač: Karitativni fond UPT, „Ne živi čovjek samo o kruhu“, Đakovo, 2009. g.
Foto: Gaelle Marcel – Unsplash
