Svi roditelji u nekim trenucima dožive da bi djecu najradije poslali onomu tko ih je dao na svijet. Djeca ne potiču samo lijepe osjećaje, ona ponekad znaju naljutiti, prezahtjevna su, ne pokazuju ni najmanji znak zahvalnosti. Znaju biti nesmotrena, teško ih je urazumiti i onda se umorni roditelji neizbježno ljute. U takvim okolnostima obično ih gromoglasno izgrde.
Djelotvorna disciplina je glavni oslonac odgojnog procesa i jedno od temeljnih sredstava obiteljske ljubavi. „Izvikati se na njih“, u toj je situaciji redovita pojava.
Znati koriti djecu tako da se dođe do pozitivnih rezultata nije lako i sastavni je dio roditeljskog umijeća.
„Ne kažnjavajte nikad dok niste iscrpili sva druga sredstva“, pisao je don Bosco. „Koliko puta sam se, predragi moji sinci, u svojoj dugoj službi, morao uvjeriti u tu veliku istinu! Svakako je lakše naljutiti se nego biti strpljiv: prijetiti dječaku, nego uvjeravati ga. Još bih rekao da našoj nestrpljivosti i oholosti više odgovara kazniti one koji su tvrdoglavi, nego ispravljati ih blago i mirno podnositi. Jako teško je u kažnjavanju očuvati onu mirnoću koja je potrebna da bi se odagnala svaka sumnja koja u nama budi osjećaj vlastitog autoriteta ili vlastite strasti.
Imajući na umu da su to naša djeca, oslobodimo se svakog gnjeva kad moramo ispravljati njihove pogreške ili to bar činimo tako da se naš gnjev u svemu ostalom izgubi. Ne uzrujavajte se, ne ponižavajte ih, ne grdite; suosjećajte s njima u tom trenutku da biste se mogli nadati boljem, tako ćete biti pravi očevi i moći ćete ih pravo ispravljati.
Oznake ispravnog korenja
Ispravno korenje mora se temeljiti na određenim pravilima:
- Neposrednost. Ako se stanje koje zabrinjava odugovlači, djeci to ne pomaže. Oni manji brzo zaboravljaju počinjene pogreške, a ukori „na hladno“ samo zbunjuju.
- Dosljednost. Dosljednost unosi red i daje postojanost svijetu koji se djetetu ponekad čini kaotičnim i zastrašujućim. Ako dijete koje u hodniku igra nogomet, jednom susretnemo s odobravanjem ili prođemo nezainteresirano, a drugi put ga strogo ukorimo, ono nikad neće biti načistu što mu je činiti.
- Sigurnost. Prijetnje uprazno bez veze ne služe ničemu. Otac jasno kaže malom Jurici da kući treba doći čim završi film. Treba utvrditi točno vrijeme koje ne dopušta nikakve dvoznačnosti. Ako Jurica zakasni, bit će ukoren, pa će shvatiti da upozorenje nije bilo izrečeno uzalud. Otac ga voli i baš zato se drži jasnih pravila i ukor je bio na mjestu.
- Pravednost. Ukor mora biti posljedica lošeg ponašanja, a ne ovisiti o nervozi ili umoru roditelja.
- Pozitivnost. Dijete se kori zato što je načinilo neku pogrešku, ali ono se time ne osuđuje i ne ponižava. Kaže mu se da je otac bio ljut, nezadovoljan, uznemiren zbog te pogreške. Negativan stav se nikad be zauzima prema djetetu, već prema njegovom ponašanju. „Ja te volim i želim te naučiti kako se treba ponašati. Svaki put kada pogriješiš ja ću te zbog toga ukoriti.“
- Primjerenost ukora krivnji. Vrlo osjećajnu djecu (dovoljno je povisiti ton i već im vidiš suze u očima) treba blago ukoriti. Na djecu koja se već okružuju obrambenim zidovima, trebat će se izvikati. Strogost ukora mora biti primjerena težini prekršaja. Ne možeš pucati iz „teške artiljerije“ zbog vode prolivene po stolu.
- Učinkovitost. Disciplinirati znači poučavati. Zadnji kriterij ukora je: kad je ukor već izrečen, potiče li dobro ponašanje ili ne?
Neka upozorenja
Imajte na umu učinak načela složno – dosljedno – jasno
To su tri načela koja imaju višestruke prednosti jer objedinjuju tri točno određena, lako razumljiva i primjenjiva elementa. Prvo načelo: međusobno složno nastupanje oca i majke kad djeci propisuju pravila i ono što od njih traže. Drugo načelo: dosljedno postupanje kad su u pitanju posljedice zbog toga što pravila nisu bila poštivana. Treće načelo: jasno utvrđena i s djecom dogovorena pravila. Ta su načela plod dugogodišnjeg rada klinika koje se bave obiteljskom terapijom.
Prihvatiti dijete koje raste
Sasvim je normalno da se predadolescenti ponašaju nedosljedno i nepredvidivo. Ponekad se čini da djeca imaju nešto poput radara koji im pomaže da otkriju što roditelje najviše ljuti. Ako roditelji traže uljudan rječnik, oni govore grubo i prosto; ako vole mir, oni traže izliku za svađu sa svima i protiv svih; ako drže do reda i čistoće, oni isprevrću svoje stvari na neopisiv način i hodaju okolo u poderanim levisicama. Neposluhom i pobunom predadolescenti ne izazivaju roditelje, nego je to jedan od načina da ispitaju vlastiti značaj i vlastitu sposobnost da budu neovisni. Roditelji trebaju strpljivo pomagati djeci, ali biti i nepopustljivi u važnim stvarima. Djeca se trebaju potruditi da shvate stavove svojih roditelja, da ih načelno ne odbacuju.
Nemojte pokazivati slabost i popustljivost
Prihvatiti nemir svoje djece, ne znači dopustiti im sve.
Otac kojega je sinovljeva neuredna duga kosa počela nervirati, kaže: „Žao mi je, dragi moj, kosa jest tvoja, ali želudac je moj; tu tvoju kosu podnosim poslije doručka, ali za vrijeme doručka ne. Zato te molim, odsad doručkuj u svojoj sobi.“
To je dobar stav: otac pokazuje da poštuje ukus svoga sina i da mu ostavlja slobodu izražavanja revolta. Mladi su u toj dobi jako osjetljivi na dosljednosti i uporno je traže, posebno od svojih roditelja, samo što je sami teško primjenjuju.
Izbjegavajte ukore koji ne koriste
Četrnaestogodišnjak je obećao roditeljima da će prati auto. Nakon nekog vremena zaboravio je svoje obećanje i, da se izvuče, u posljednji ga je čas malo polio vodom i na brzinu prebrisao. Otac može reagirati na dva načina.
Prvi prizor
Otac: Auto bi trebalo ponovo oprati osobito krov i lijevi bo. Kad možeš to učiniti?
Sin: Dobro, učinit ću to večeras.
Otac: Hvala.
Drugi prizor
Otac: Jesi li oprao auto?
Sin: Da, tata.
Otac: Jesi li siguran?
Sin: Naravno da sam siguran!
Otac: A zašto je onda tako prljav? Ružno ga je vidjeti, gori je nego prije.
Sin: Ali ja sam ga prao.
Otac: Ti to zoveš pranjem? Igrao si se kao i obično. Tebi je samo do igre! Misliš da ćeš tako cijeli život. S tim svojim nemarom ti nigdje nećeš naći posao, ni za jedan jedini dan. Neodgovoran si, eto, samo to stalno pokazuješ!
Nije teško zamisliti kako će se to dalje odvijati u drugom prizoru. Otac i sin će sve više zaoštravati svađu. Ukori koji izazivaju svađu, neraspoloženja, želju za osvetom, nemaju nikakva smisla.
Korisni ukori
Kad dijete neprestano kritiziramo, ono će se osjećati kao da nije nizašto i uvijek će drugima predbacivati. Počet će sumnjati u svoje sposobnosti i omalovažavati tuđe. Naučit će sumnjati u ljude i živjet će u uvjerenju da nije u stanju ništa učiniti dobro. Veliki dio naših kritika nije uopće potreban.
Kad nam se dogodi da zađemo na krivi put i da se izgubimo, posljednje što će nam trebati jest kritika. Nikakve koristi nećemo imati od pustih analiza i prosudbi kojima će voditelj označiti naša lutanja. Tada nam je potrebna jedino ljubazna osoba koja će nam jasno pokazati kojim putem treba poći. Najkorisniji ukori, kad nam se dogodi kakav propust, jesu prvenstveno oni koji objašnjavaju što nam je činiti da bismo izašli iz situacije u koju smo dospjeli.
Prijestup koji traži i najoštriji ukor može se riješiti na sljedeći način: „imamo problem koji treba riješiti. Pronađimo zajedno neko rješenje.“
Srdžba roditelja potiče srdžbu djece. Zar dijete nema dovoljno nevolja samim tim što je učinilo neku pogrešku? Upravo tad se treba prisjetiti mudre izreke: „Bog nam je dao oči da gledamo, ali i kapke da ih možemo zatvoriti.“
Ulomak iz knjige B. Ferrero: Sretni roditelji s don Boscovim odgojnim sustavom
Priredila: Livija Rogulj
Foto: Pixabay
